Punčkama, indie-rock triju iz Vinkovaca, odnosno Novske, u posljednjih se godinu dana dogodilo stvarno puno toga. Nastupale su kao predgrupa velikom Joshu Hommeu i njegovim Queens of the Stone Age, otvorile koncert Pipsa u Domu sportova, svirale diljem Hrvatske i regije te na poziv organizatora stigle i do najznačajnijih festivala u ovom dijelu Europe, ponajprije Szigeta i novosadskog Exita. S 'frontwoman' grupe Lucijom Ivšić našli smo se nekoliko dana uoči nastupa u Velikom pogonu Tvornice kulture, ujedno i njihovog najvećeg samostalnog koncerta.
Što spremate u Tvornici i da li je, na neki način, riječ o svojevrsnoj pretpremijeri novog albuma?
Svirat ćemo četiri nove stvari, što je u našem slučaju gotovo pola albuma. Te pjesme su u potpunosti gotove i spremne, već su i snimljene. Jedna od njih je 'Ocean' koja je nedavno izašla kao singl. Ne spremamo ništa posebno, neće biti nikakvih iznenađenja ili gostiju, ali mislim da će se primijetiti da smo napredovale u sviračkom smislu, sve to zvuči mnogo čvršće. Vjerujem kako će se osjetiti da znamo što radimo, puno više nego na prvom albumu.
Na kojem će tragu biti novi materijal? 'Ocean', primjerice, donosi malo drugačiji zvuk inspiriran bendovima poput Gossip.
Prva razlika svakako će biti u zvuku gitare. Sve više koristim distorziju i mičem „clean“, prvenstveno jer sam nakon osam godina konačno nabavila pojačalo. Moj dečko sluša metal i mislim da je to dosta utjecalo, počinje mi se sviđati takva glazba. Odrasla sam na progresivnom rocku, potom post-punku i bendovima tipa Television, The Fall i Patti Smith Group, što se itekako moglo čuti na prvijencu Sunčano s povremenom naoblakom. Krenula sam eksperimentirati sa zvukom, slušam Mastodon, Gojiru... U subotu ćemo svirati i pjesmu koja se zove Tako je bolje na kojoj će se skužiti da nije samo Gossip u pitanju, već dosta naginjemo i stoner rocku. Anja (Tkalec) je počela koristiti distorziju na basu, a predstavit ćemo i jednu instrumentalnu stvar koja je čisti eksperiment, gotovo na tragu Pink Floyda. Bit će svega, uopće se ne ograničavamo, ali sam postala malo ljuća i shvatila da imam potrebu j....i majku (smijeh).
Od prošlog koncerta u Tvornici, tada još u Malom pogonu, dogodilo vam se zaista nevjerojatnih stvari (Sziget, QOTSA...). Što bi izdvojila od svega toga?
Križanke, definitivno koncert s QOTSA u Križankama. I u Szigetu je bilo super jer smo imale zaista dobar termin, plus smo nastupale na poziv organizatora. Ali Križanke su ipak vrhunac – imala sam takvu tremu da nisam mogla govoriti. Josh i ekipa su nas dočekali, družile smo se s njima u „backstageu“, čak je bio i na našoj tonskoj. Kada smo se popele na stage i počele svirati 3.000 ljudi nam je zapljeskalo... U tom trenutku smo se sve tri pogledale i sve je bilo jasno. Znam da zvuči kao totalni klišej, ali zaista je tako. Tih pola sata je stvarno bila potvrda za sve ove godine, nakon toga nam više nitko ne mora reći ništa ili nas pohvaliti, svejedno ćemo imati motivaciju za raditi dalje. Dobile smo 'raketu u guzicu'.
Dosta svirate i izvan granica bivše Juge, predstavlja li jezična barijera problem kada, recimo, nastupate u Groningenu?
Baš u Groningenu smo se uvjerile kako to ne predstavlja nikakav problem. Klub je bio pun i ljudi su dobro reagirali nakon svake pjesme. Prvi naš nastup izvan Juge održale smo u Grazu i stvarno sam se iznenadila jer nisam očekivala da će biti bilo kakvih reakcija. Osobno su mi tekstovi vrlo bitni pa sam vjerovala da je tako i drugima. Tada sam se, međutim, uvjerila da uopće nisu. Pitala sam nekoliko ljudi poslije koncerta koji su mi objasnili da im se sviđa energija, dobar im je 'groove', svaka pjesma je drugačija i uopće ne razmišljaju o tekstovima. Mada nam se u posljednje vrijeme često događa da nam se ekipa javlja u inbox i traži da im prevedemo o čemu pjevamo. Tako da ćemo, kada izađe album, imamo i prijevod stihova na engleski. Samo to treba prevesti netko stručan, ako bih ja to radila ispalo bi nakaradno. Organski ne mogu podnijeti ljude koji tvrde da pjevaju na engleskom kako bi se probili vani, to je čisti 'bullshit'. Naravno da je teže, ali da je nekakva barijera, nije!
Krajem godine planiramo i prvu turneju po Europi, ne znamo još točno kada. Album nam oduzima puno vremena pa trenutno manje sviramo uživo. Kada smo svirale u Groningenu prišle su nam agencije iz Njemačke i Poljske uz čiju pomoć planiramo organizirati te koncerte. U inozemstvu je teško jer trebaš surađivati s lokalnim promotorima koje ne poznaješ i ne možeš im se, kao u Hrvatskoj, javiti mailom i pitati možeš li svirati u njihovom klubu. Puno je lakše ako to radi neki 'insajder'.
U posljednje vrijeme mi se čini kako se ex-yu tržište, barem po pitanju koncerata, ponovno otvara – ako pogledamo vašu Facebook stranicu spominju se nastupi i u Sloveniji, Srbiji, kao i diljem Hrvatske. Kao da se po čitavoj bivšoj Jugi ima gdje svirati, slažeš li se sa mnom?
Kada smo počele svirati po Sloveniji, prije četiri-pet godina, na tim se koncertima moglo zaraditi. Oni su tada već bili u Europskoj uniji i imali snažnu potporu europskih fondova pa su i klubovi dobro plaćali. Sada su i Slovenci u krizi, što se prilično osjeti. U posljednje vrijeme sve je više omladinskih klubova, nađe se nekoliko entuzijasta koji skvotiraju neko mjesto ili ga dobiju od grada i počinju raditi koncerte. U Sinju, gradu od 9.000 stanovnika, postoji bivša vojarna u kojoj se svirke održavaju svaki vikend i imaju dva festivala godišnje. Slavonija je, nažalost, i dalje najslabija. Osijek, koji je najveći slavonski grad, je već odavno mrtav. Stvar spašavaju ti entuzijasti, no ako gledaš s financijske strane, uvijek moraš spojiti nekoliko takvih svirki u nizu. Nedavno smo nastupale u Benkovcu i bilo je fantastično. Na koncertu se okupilo 30 ljudi, ali to je i jedinih 30 ljudi koji na tom području slušaju ovakvu glazbu. S druge strane, dosta klubova se zatvara ili se mijenjaju vlasnici i organizatori. Puno ljudi odustaje jer više nema motivacije.
Punčke su osnovane još 2007., no u zadnjih dvije-tri godine krenula je baš prava „lavina“. Kada se po tebi dogodio taj klik nakon kojeg ste po prvi puta primijetile da bi čitava priča s bendom mogla postati ozbiljnija i veća od nekog uobičajenog hobija?
Kada je Anja ušla u bend, po meni je to bio početak ovih Punčki koje postoje danas. Do tada smo često mijenjale postavu, u jednom trenutku nas je bilo čak šest. Ona je stigla krajem 2011. nakon čega smo počele raditi na EP-ju Mehanizmi obrane i shvatile da smo se sve tri našle u tome sto posto. Kada smo objavile EP sastavila sam press i počela ga slati na mailing liste i stvari su polako krenule. Održale smo 40-50 koncerata i zaradile lovu za studio. Stvarno nismo očekivale, kada smo radile album, da će izazvati takav 'hype'. I dalje smo sve radile same i nismo vjerovale da to može doprijeti do tolikog broja ljudi. Osobno sam se počela preispitivati i pokušavala shvatiti koliko velike možemo postati. I danas mislim da nam je ovo maksimum, ne u glazbenom smislu, već da eventualno možemo privući još 50 posto ljudi od ovog broja koji sada imamo.
Postale ste velike do te mjere da vas ima i u ovim mainstream medijima. Ponekad mi se čini kako vas često doživljavaju pomalo neozbiljno, u smislu da na svakoj fotografiji u novinama morate biti vrckave i otkačene.
Da, često nas ne razumiju. Imale smo takvih situacija – jednom su nas zvali za intervju i kada smo se dogovarali za fotkanje, tip nam je rekao kako bi on želio nešto seksi, tipa minjak, držiš gitaru između nogu... Naša reakcija je bila 'what the fuck' i sada sve više bježimo od toga. Na početku se stvarno nismo snašle – kada je Sunčano s povremenom naoblakom objavljen, zvali su nas na sve strane, a mi smo prema svima htjele ispasti OK. Kasnije smo shvatile da smo pogriješile. Možda time same sebi radimo lošu reklamu, ali stalo nam je da surađujemo s pravim ljudima i da to što radimo, radimo s pravim razlogom. Senzacionalizam medija poput 24 sata me jako živcira jer se izokreću moje riječi. Primjerice, umrla sam od smijeha kada sam vidjela naslov Domaće punk kraljice, a tu je i forsiranje te neke ženske spike koja mi uopće nije bitna. Ili dođeš na snimanje gdje oni ne mogu vjerovati da se Anja i Ruby ne šminkaju. To je negativni aspekt svega toga koji u meni izaziva agresiju zbog čega sam počela pokazivati zube. S druge strane, bude ti drago kada se javi netko tko nije znao previše o nama, ali onda shvatiš da su se raspitali i shvatili nešto o Punčkama. A nekad, pak, daješ intervju nekome tko se bavi pisanjem o glazbi i koncertima pa sve ispadne 'ofrlje'. Mainstream mediji se ponekad puno više potrude.
S obzirom na sve što ste doživjele u posljednjih godinu dana, što bi željela nakon izlaska novog albuma? Da ti, recimo, mogu ispuniti dvije želje, koje bi to bile?
Htjela bi da odemo na minimalno tri mjeseca kod Josha Hommea u studio i da vidimo kako te 'životinje' rade. Općenito, željela bih da možemo funkcionirati na način da mi je studio ujedno i posao. Svaki dan sviram kod kuće i planiram sve više eksperimentirati, za što ti treba novac da bi kupio opremu, a i vremena da bi je naučio koristiti. Da se možemo baviti isključvo glazbom.
