Uoči koncerta koji će u subotu, 19. rujna održati u zagrebačkoj Tvornici kulture, predstavljamo vam jedan od najposebnijih bendova s ovih prostora. Predvodnik Rebel Stara je Milan Glavaški, koji je s grupama Eva Braun i Popcycle još devedesetih osigurao kultni status na srpskoj rock sceni, nakon čega se „trbuhom za kruhom“ preselio u Mađarsku, gdje je okupio bend koji uz njega sačinjavaju Mađar Attila Prikler te Englezi Ashley Brees i Mike Kentish. S Milanom i Ashleyjem popričali smo o samom Rebel Staru, glazbenim počcima, mađarskoj sceni te novom albumu „Reka“, od strane kritike već proglašenim jednim od najboljih regionalnih izdanja 2015. godine.
Za početak, zamolio bih vas da se vratimo u vrijeme prije Rebel Stara, kada ste svirali u bendovima Eva Braun i Popcycle. Oba benda danas imaju kultni status, što potvrđuje i priličan interes koji su izazvali vaši reunioni. Možete li mi u nekoliko rečenica opisati vaše prve glazbene korake?
Milan: Kažu mi da sam krenuo da se bavim muzikom kada sam imao dve ili tri godine jer sam neprestano puštao vinile pa su roditelji sakrivali gramofon da me nateraju da jedem ili izađem na vazduh. Violinu sam svirao od šeste godine, prvi bend sa školskim drugarima napravio sam sa četrnaest i odmah snimio i prve studijske snimke. Evu Braun smo okupili mislim kasne 1990. i snimili „Prisluškivanja“ iza toga. Rodom sam iz Bečeja, malog mesta u Vojvodini. Manje-više isti ljudi su prolazili kroz naše dečačke bendove, Evu Braun i Popcycle pa i prvu postavu Rebel Star. Bečej je tu najbitniji za moje muzičko odrastanje. Sviraš kao klinac sa tamburašima, takmičiš se za školu u violini, onda sa petnaest sviraš pank verziju "Budi se istok i zapad" na školskoj proslavi i posle toga oformiš nekoliko bendova. Shvatiš koliko je sredina bitna i koliko formira tvoj senzibilitet. U Bečeju su tavani puni starih instrumenata, imate muzičku školu koja radi vekovima i koju su svi pohađali... Nemamo brdo u krugu od 50 kilometara i svi se na neki način bave poljoprivredom.
Kako je došlo do vašeg preseljenja u Mađarsku i, posljedično, okupljanja Rebel Stara? Ako se ne varam, bend ste u jednoj fazi sačinjavali samo vi i bubnjar Attila Prikler, dok ste ostale članove iz današnje postave pronašli kada su vas došli intervjuirati?
Milan: Moja supruga i ja smo sedeli u Srbiji bez posla u toku krize i bombardovanja 1999. i oboje smo hteli da završimo neko dodatno stručno obrazovanje. Mađarska je bila najbliži centar, došli smo, upisali kurseve i dopalo nam se pa smo aplicirali za posao i krenuli da radimo u roku od dve sedmice. Tada sam jedini put u životu prestao da se aktivno bavim muzikom i to na punih šest godina. Prodao sam sve osim akustične gitare koju su mi Popcycle poklonili na svadbi. Rebel Star se desio tako što me je Boris Smoje, brat moje supruge, odveo kod Vladimira Kolarića iz Velikog Prezira u Vrbas da snimim akustične verzije pesama koje sam pisao u tim godinama bez benda. Te pesme su bile zapravo veći deo materijala za album „So“. Atilla je moj drugar sa posla, tu je od 2006. i svirali smo kao duo izmedju dve postave Rebel Stara. Današnju postavu smo okupili pre četiri godine tako što su me dva ludaka iz Engleske intervjuisala za Radio Q u Pešti i odlučili da ostanu u bendu.
Neko vrijeme proveli ste i u Americi. Čime ste se bavili i kako je izgledao vaš život tamo?
Milan: Već petneast godina vodim timove inžinjera koji se bave informatičkim tehnologijama. To su uglavnom kreativni ljudi koji se teško uklapaju u "vrednosti" neke korporacije, ali su neophodni i često ključni za velike uspehe. Ja sam tako sa porodicom otišao u Ameriku da završim jedan veliki projekat. Živeli smo u Lousvilleu u državi Kentucky... Lousville je veliki Bečej u Americi, odande su My Morning Jacket i dobri konji. Amerika nije bila značajno drugačija od života koji se na žalost danas nameće Evropi. Epidemija nedostatka vremena, površnost u konzumiranju svega pa i ljudskih odnosa, novac kao religija, a religija kao partijska knjižica, viđao sam puno bogatih i nesrećnih. I ja sam upao u taj vrtlog i nije mi se dopao. Iz toga možeš da izadješ klinički depresivan, a možeš i da napraviš bend i studio. Tako sam po povratku ispraznio podrum u kući i krenuo da pravim ono što je danas naš Big Pink studio u Sent Andreji.
Na novom albumu neke sam pjesme, ponajprije singl „Radio“, doživio kao svojevrsnu poveznicu s radovima Eve Braun. Koliko je reunion tog benda u autorskom smislu imao utjecaja na glazbu Rebel Stara?
Milan: Neko je nedavno opisao Rebel Star kao country pop bend. Meni ne smeta da nas klasifikuju i volim kada se novi žanrovi izmišljaju da opišu bend. Reunion Eve Braun nije uticao na moj rad u Rebel Star. Uvek sam pravio muziku bez razmišljanja o žanru ili tome kako će neko odreagovati. Imate pop elemente na svim mojim albumima. „Radio“ je nastao tako što sam duže vreme hteo da snimim jednu staru pesmu Popcyclea pod istim naslovom, a završio sam sa potpuno novom pesmom.
Recite mi nešto o samom nastanku albuma. U vašoj dosadašnjoj diskografiji bilo je izdanja snimljenih u kućnim uvjetima, kao i onih nastalih u tradicionalnom studiju uz pomoć producenta. Svojedobno ste izjavili kako biste voljeli raditi s producentom koji bi vas „potpuno izbacio iz šina i donio sasvim drugačiju perspektivu“. Jeste li pronašli nekog takvog?
Milan: Nisam našao nekoga za ovaj album mada mislim da imam sjajnog kandidata za sledeći. Producent za mene treba da uradi veći deo posla sa bendom van studija. Meni je Svetlana Đolović sa Studija B u Beogradu bila najbliže pravom producentu tako što smo u toku jednog vikenda u Sent Andreji pored roštilja i vina imali razgovore koji te gurnu da radiš više i teže na materijalu. Ceca je bez problema prepoznavala momente koje sam površno odradio, reči i slike u tekstovima koje se ponavljaju bez smisla, aranžmane koji nemaju identitet ili nisu dovoljno intenzivni i na kraju da li pesma ima taj specjalni "aha" momenat ili te ostavlja ravnodušnim. Naravno nije imala problema da mi to saopšti. Tako otprilike izgleda rad sa producentom. Mislim da sam daleko od svog maksimuma autorski i svirački i rado ću i u svojim pedesetim godinama raditi sa ovakim ljudima da budem bolji.
Pjesme poput „Sutra“, „Dimnjaci bez krovova“ te „Lako“ i „Ptice“ s prethodnog „Rebel Star“, po mom osobnom sudu spadaju među vaše najzrelije i najintrospektivnije tekstove. Kao tekstopisca, što vas najviše inspirira?
Milan: Svi tekstovi koje pominjete imaju jednu zajedničku stvar. Kreću od slike ili nekog kadra, potpuno su vizuelni. Kao kada stojiš ispred neke predivne umetničke slike i kreneš da pričaš o sceni koju vidiš i praviš novu umetnost. Verovatno većina ljudi piše pesme na isti način, nemam pojma. "Dimnjaci bez krovova" je tekst na Ashleyevu muziku, čekao sam ćerku da se vrati sa ekskurzije vozom i na stanici u Pešti video oko trideset beskućnika kako plešu. Čuo sam kasnije da je to deo terapije koju im jedna bolnica daje, vežbaju da im mišići od zime ne atrofiraju i sve to rade uz jedan neverovatan ples i ritam. To su moji dimnjaci bez krovova. „Ptice“ su apokaliptička slika sveta nakon propasti poverenja koje smo dali pogrešnim ljudima, „Sutra“ je jedno dugo razmišljanje na obali jezera, a „Lako“ je pesma nastala kada sam se pomirio sa predugim čekanjem u redovima automobila svakog jutra na odlasku na posao, od dosade sam gledao kako se svetlo prelama.
Od albuma „So“ čini mi se kako se grupa sve više okreće američkoj glazbi ranih sedamdesetih i kasnih šezdesetih, odnosno izvođačima poput, ponajprije, Neila Younga. Posjedujete i zavidnu kolekciju vintage instrumenata i opreme, što u toj glazbenoj epohi pronalazite toliko fascinantnim i koje biste glazbenike istaknuli kao najutjecajnije na vaš rad?
Milan: Koliko god to otrcano zvučalo i dalje mislim da su The Beatles bili najbitniji bend za moj rad. Oni su bili idealna kombinacija melodije i poruke, inventivnosti i muzičkog umeća kada sam odrastao. Onda sam kasno otkrio Boba Dylana i Neila Younga. Ne u smislu da nisam znao za njih nego da nisam bio dovoljno zreo da razumem poruku. Meni su produkcija i zvuk te epohe predivni. Međutim nisam neko ko sedi uz „Harvest“ ili „Highway 61“, vrti to godinama i plače za epohom. Puno slušam indie muziku devedesetih i mnogo novih bendova.
Ashley: Mislim da se u epohi kasnih šezdešetih i ranih sedamdesetih desilo nešto vrlo posebno čemu se danas pridaje veći značaj. Ako su ti se pod kožu usadili Dylan, Neil Young, Iggy, Lou Reed, David Bowie ili pak Big Star, to zauvijek ostaje sa tobom. U bendu imamo iste ukuse i puno toga zajedničkog. Išli smo zajedno gledati fantastičan nastup Thurstona Moorea u Budimpešti i svi smo podjednako otkinuli. Želimo vidjeti što sljedeće možemo zajedno napraviti. U suštini nam je cilj uvijek staviti pjesmu na prvo mjesto.
Ashley, po prvi puta se pojavljujete kao autor tri pjesme. Također, u posljednje vrijeme sve češće se i na koncertima „hvatate mikrofona“. Postaje li Rebel Star, uvjetno rečeno, bend sa dva frontmena?
Ashley: Milsim da je Milan bio u pravu kada je skupio kvalitetan "live" bend od muzičara koji žive u istom mjestu. Sviđa mi se što smo postali bend s više autora i pjevača. Veličina pravih bendova je u tome što su kao skupina jači od pojedinaca. Zajedno mogu da postignu stvari koje individalno nisu zamišljali. Nastavljam da pišem pjesme i radujem se zajedničkom radu.
Koje su po vama najveće sličnosti, odnosno razlike između vas i Milana po pitanju skladanja?
Ashley: Počeo sam slušati Rebel Star 2008. i jako mi se svidjelo to što je Milan radio, posebno produkcijski. Zvuk na pločama je ciljao određene osjećaje. Također je pisao pjesme na poseban način. Melodije u pjesmama „Boje“ i „Industrija“ imaju kvalitetu i senzibilitet velikih autora poput Raya Daviesa. Znao sam malo o Milanovom muzičkom iskustvu, ali mi je u trenutku bilo jako blisko i tako je i danas. Veliki izazov mi je bilo pisati za renomiran bend. Probao sam podići svoj rad na višu razinu, osjetiti atmosferu u studiju kada probamo i pisati na tom nivou. Ne znam kako Milan piše svoje pesme, nikada o tome nismo pričali.
Rodom ste iz Engleske, obećane zemlje po pitanju rock'n'rolla. Postoje li neki planovi ili ambicije da se predstavite i tamošnjoj publici?
Ashley: Pričali smo o tome i ne vidimo razlog da to ne uradimo čisto iz zabave. Volim svirati u Srbiji i Hrvatskoj gde ljudi koje sretnem prepoznaju i poštuju kvalitetne autore onako kako ih i ja doživljavam. Ti ljudi imaju dubok odnos prema muzici zbog same pjesme, a ne zbog nekog imidža i životnog stila. Također, u Srbiji i Hrvatskoj ljudi imaju izuzetan muzički ukus i znanje. U pravoj Britaniji – s iznimkom Londona - imate mala mjesta sa grupicama ljudi okupljenih oko provjerenih tema, ali većina ljudi je odavno izgurana sa lokalnih muzičkih scena. Možda je Britanija bila kolijevka rock'n'rolla ali danas nerijetko izgleda kao sanduk za pokojnika.
Na vašim internetskim stranicama Rebel Star je nazvan europskim bendom. U Srbiji ste bez ikakvog pretjerivanja jedna od najznačajnijih figura na rock sceni posljednjih desetljeća, a prethodni album objavljen je i u Hrvatskoj, gdje također imate solidan broj fanova. Kako prolazite na mađarskoj rock sceni i postoji li tamo uopće nešto što bismo mogli nazvati scenom?
Milan: Puno smo o tome pričali u bendu. Mađarski alternativni bendovi drže velike koncerte po 3-4 hiljade ljudi i veoma su komercijalni. Mislim da se muzika tamo razvija u drugom smeru zbog izolacije koju su imali sve do 1989. i karakterističnog jezika gde se akcenat stavlja na tekst i ne toliko na melodiju. Kada odeš na koncert nekog velikog mađarskog benda imaš utisak da ljudi otkidaju na bend, no ako ne znaš mađarski nećeš uspeti da shvatiš zašto jer te teško dodirne melodijski. Engleski je uvek opcija mada u Mađarskoj retko koji bend to radi. Imamo desetak pesama sa dobrim prepevima pa ćemo da vidimo šta i kako sa tim.
Ashley: Mađarska deluje kao neki otok. Izgleda da tamo njeguju drugačiji odnos prema melodiji i ritmu što verovatno potiče iz jezičke strukture. Medjutim "scena" u naponu, onako kako smo mi to doživljavali nekada, ne postoji. Mislim da trenutno nema osnove za tako nešto u Mađarskoj.
Svirali ste, odnosno svirate u tri iznimno značajna benda, u posljednjih 25 godina snimili ste nekoliko albuma koji uživaju kultni status i često zauzmu mjesto u kritičarskim listama najboljih izdanja nastalih na ovim prostorima. Što biste vi izdvojili kao vrhunce svoje karijere, na što ste najponosniji?
Milan: Prvi album Rebel Stara („So"), drugi Eve Braun („Pop Music“) i nadam se da će vreme pokazati ovaj četvrti album Rebel Stara pod imenom „Reka“. Teško je reći jer uopšte ne slušam albume nakon što ih snimim, pesme žive svoj život tek kada kreneš da ih izvodiš.
