Robert je nestao u studenom 1992. godine u proboju iz Vukovara. Imao je 19 godina i branio je Hrvatsku. Bio je ranjen. Danas bi imao 51 godinu. Možda bi imao obitelj, možda bi imao djecu. Ali stvarnost je okrutna... Možda je njegovo tijelo jedno od tijela pronađenih među smećem i životinjskim ostacima na deponiju Petrovačka dola.
Dugo se pričalo da bi na vukovarskom odlagalištu otpada mogli biti ostaci ljudi nestalih u Domovinskom ratu. Prethodno su u blizini pronađeni ostaci nekoliko ljudi i sumnjalo se da je istina puno gora i da tu ima još ostataka. Sumnje su se nedavno potvrdile. Na odlagalištu su pronađeni ostaci najmanje deset osoba.
Golemo je to brdo koje raste od početka 1970-ih. Godinama su ljudski ostaci prekrivani novim otpadom. Krenulo se u iskapanje u dubinu od 14 metara. Iskopano je čak 90 tisuća tona kubičnih metara raznog materijala.
Sama je pomisao, da je netko odbacio ljudska tijela na odlagalište otpada - mučna, a posao sam po sebi je težak. Mora se paziti na sigurnost ljudi na iskapanju. Morali su ukloniti i dvije ceste. Riječ je o miješanom otpadu pa je na terenu i stručnjak antropologije koji mora razaznati je li neka kost ljudska.
Ostaci deset ljudi već su nađeni, a postoji sumnja da ih ima mnogo više. Tražiti ostatke ljudi na odlagalištu je kao da se traži igla u plastu sijena. Još se vrlo oprezno pristupa tome tko su bili ljudi čiji su ostaci ovako mučki odbačeni na otpad. Tako i sad čekaju rezultati forenzike i DNK analize sa Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu,
Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih branitelja i civila, traži brata Roberta 33 godine. Kada je nestala i zadnja nada da je živ, ostala je samo želja da pronađe njegovo tijelo i dostojanstveno ga isprati. Da na njegovom grobu zapali svijeću.
Otkriće tijela u ovoj, četvrtoj pronađenoj masovnoj grobnici u Vukovaru za nju, ali i za sve obitelji iz Saveza, nešto je veliko.
"Neka nada… A s druge strane strah", kaže nam Ljiljana s grčem u grlu i dodaje da se tako i drugi osjećaju.
'Što ako je moj brat, a što ako nije?!'
"Tako je svim obiteljima. Neka radost, iščekivanje, a opet onaj strah... Što ako je moj brat, a što ako nije? Znam da je pred nama, mojom obitelji i svima dugo ljeto iščekivanja. Uvijek je, ali ovo je sada na jedan drugi, posebniji način. Čekamo rezultate. Opet neka nada. Mi se umorimo od svega toga, ali opet… Ipak će se za nekoga doznati istina, ne za svakoga, ali za većinu", dodaje Ljiljana jedva suzdržavajući suze.
Teško je shvatiti što obitelji nestalih u Domovinskom ratu proživljavaju, istovremeno se miješaju nada, strah i olakšanje. Što ako pronađu tijelo, što ako ne pronađu tijelo. Dobrog odgovora nema.
"Bez obzira na to što mi više od 30 godina živimo naše živote, nikada nismo spremni na taj trenutak, a stalno ga čekamo", priča Ljiljana.
Obitelji nestalih žive nezamislive tragedije. Nema spokoja, a nema ni nade. Oni žele samo jedno - dostojanstveno pokopati svoje najmilije kako bi mogli nastaviti sa životom. Kod nekih članova obitelji čak i postoji nada. Nedavno je umrla jedna majka koja je pisala pisma svome sinu Kreši kao da je živ. Stalno je zahtjevala: "Vratite mi moga Krešu!"
Ipak, većina je svjesna bolne istine. Sve ove godine gotovo pa je nemoguće da bi bilo išta drugo. Ljiljana kaže da se svi nadaju da barem nekoga pronađu.
"Ako i ne pronađu moga, da se barem netko smiri", kaže i dodaje:
"Životi su nam time određeni. Kada obitelj pronađe svoga najmilijega, tek onda može definirati svoju budućnost". U sve planove i sve segmente života uključena je potraga, čekanje i mogućnost pokopa. Nama je život stao. Svi mi živimo naše živote. Rađaju se djeca, nove generacije. Živi se, radi se, gradi se, kao i svi, ali sve što se radi ovisi o tome neriješenom pitanju. Moram imati dio novca jer ako ga pronađu, moram se dostojanstveno odužiti. Kada smo gradili kuću, razmišljala sam - koliko soba napraviti?! Ukidam li mu pravo na život ako ne napravim sobu za njega, a ako napravim radim li oltar u kući ili spomen dom", priča Ljiljana.
Život im je prepun bolnih misli i konstantne grižnje savjesti.
Samo žele dostojanstveno pokopati svoje najmilije
"Uvijek je pitanje jesam li dovoljno učinila. Svi se pitaju, a i ja, jesam li poduzela sve što sam mogla. Je li moglo do sad biti sve riješeno…"
Najgora od svega je spoznaja da ne mogu dostojanstveno pokopati svoje najmilije. Odu na spomen obilježje, ali nije to isto. Rađaju se nova djeca. Dolaze nove generacije. Kada dođu Svi sveti, bude još teže.
"Djeca pitaju. U mom slučaju za svog striku. Zašto on nema grob, zašto ne možemo upaliti svijeću. Djeca traže odgovore, a teško im je objasniti. Malo dijete pita pa je l' možda ima neki drugi dom pa se ne javlja, možda se ne želi javiti. Treba na to dati odgovor",
S obzirom na vrijeme Robertovog nestanka, Ljiljana kaže da se nada da bi u grobnici moglo biti njegovo tijelo.
"To je odlagalište otpada. Moj brat je nestao u proboju iz Vukovara. Vrlo vjerojatno nije preživio. Vjerojatno su ga ubili u tim poljima. Jednostavno imam osjećaj da su i njega i druge pokupili i bacili tamo ili negdje drugdje pa poslije premjestili tamo", govori.
"Jednostavno imam, ne osjećaj, nego se nadam da je to - to. Makar je ružno. Ovo je jedna od najužasnijih grobnica, odnosno mjesto gdje su pronađeni posmrtni ostatci. Možda bi se bolje osjećala da je pronađen u nekoj grobnici gdje su pomiješana tijela, ali ovo smeće… Ostaci životinjskih kostiju. To je mučno", dodaje Ljiljana. Želi da je Robert tamo, a s druge strane užasava je osjećaj da je bačen na takav način. Slaba je utjeha da je to sekundarna grobnica.
"Užasan je osjećaj da su se, i pored tog zločina prije, na takav način odnosili prema mrtvima", govori Ljiljana.
Što se tiče odnosa s Ministarstvom, Ljiljana ima samo riječi hvale. Redovito je kontaktiraju, a ona informira ostale članove kao predsjednica.
"Otkad je stigla informacija da se tamo nalaze tijela, od te spoznaje, bili smo u strahu da se nitko neće usuditi ući u to. Činilo se kao nemoguća misija. Zadnje vrijeme tamo se praktički iz cijele Hrvatske dovozi smeće. Bili smo svjesni da će biti potrebna ogromna financijska sredstva i ljudi i bojala sam se da se nitko neće usuditi ako nema stopostotnih pokazatelja da tamo ima tijela, ali upravo je Ministarstvo branitelja, zbog obitelji i svih naših razgovora, krenulo u taj posao i stalno sam pratila. Nisam jučer prvi put došla na tu Petrovačku dolu. Bila sam u nekoliko navrata tamo i pitala se je li to uopće normalno. Gledam mlade vojnike na 35, 40 stupnjeva kako kopaju. Mogli su i naletjeti na neku eksplozivna napravu. Gledala sam i strahovala kako prekapaju, prebacuju... Mislila sam što ako ništa ne nađu - kakva će to biti razočaranja za obitelj. Ako neće Robert biti nađen, radovat ću se zbog drugih obitelji", kaže.
Imali su sastanak s ministarstvom i drugim obiteljima s državnim odvjetnikom u Memorijalnom centru.
"Jedna majka se požalila 'Daj bože da bude jer ja ne znam koliko više mogu živjet i koliko mogu čekati'. U takvom stanju je i moja majka", objašnjava Ljiljana.
Obiteljima je izuzetno bitno, a spokojni su jer se ministarstvo obvezalo na to, kad i ne bude više obitelji, država će tražiti dok ne pronađe i posljednju žrtvu i pokopati ih. To je stavljeno u zakonske okvire. Nema veze s empatijom. Obiteljima je to zadnja nada.
POGLEDAJTE VIDEO: Pronađena nova masovna grobnica kod Vukovara!
