LICEMJERNA I KUKAVIČKA OBRANA ANTIFAŠIZMA: /

Nakon udara radikala, premijer se sakrio pod najdražu masku gdje se i dalje lakše živi

Image
Foto: Pixsell

Hrvatska se ne treba sramiti (svog) antifašizma, ali se antifašizam u mnogočemu treba sramiti (ovakve) Hrvatske

12.11.2019.
14:22
Pixsell
VOYO logo

Stih nekada popularne pjesme "život je maskenbal, ljudi su krivi, pod tuđom maskom lakše se živi" može itekako pomoći u razumijevanju situacije u Hrvatskoj. Jer, život je u Hrvatskoj doista po mnogočemu maskenbal, a pod tuđim maskama mnogi Hrvati očito lakše žive. Tako je npr. pod maskom privatizacije provedena pljačka društvene imovine, pod maskom kršćanskih vrijednosti se zaziva isključivost i netolerancija, a pod maskom domoljublja se skrivaju nacionalizam i šovinizam. S vremena na vrijeme neke maske padnu i hrvatsko društvo pokaže svoje pravo lice.

Jedna od maski koja dugo odolijeva različitim izazovima zove se antifašizam. Svojevremeno ju je na hrvatsko lice, ili bolje rečeno naličje, navukao nekadašnji antifašist, komunist, partizan i general JNA Franjo Tuđman. Kako vrijeme prolazi postaje sve jasnije da je uvođenje antifašizma u Ustav i proglašenje Dana antifašističke borbe državnim praznikom bilo upravo to – maskiranje, s ciljem obmane. A obmanuti je trebalo hrvatske građane da ne pomisle kako na vlast dolaze desni ekstremisti, kao i utjecajne inozemne aktere koji vjerojatno nikada ne bi priznali državu čije vodstvo nije sigurno je li 1945. dobiven ili izgubljen rat. Pod antifašističkom maskom tada se lakše živjelo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon što je maskenbal uspio uslijedilo je suočavanje s realnošću. U sljedećih nekoliko godina širom Hrvatske je porušeno više od tri tisuće spomenika posvećenih antifašističkoj borbi i žrtvama fašizma, heroji partizanskog antifašističkog pokreta gube imena ulica, a dobivaju ih ministri u vladi NDH, vojni odredi dobivaju imena po ustaškim zapovjednicima, a masovno izvikivanje ustaškog pozdrava postaje sastavni dio sportskih, glazbenih i političkih događaja.

Odricanje od antifašizma

Unatoč vrlo konkretnoj anti-antifašističkoj praksi službena Hrvatska je nastavila iz godine u godinu obilježavati, ili možda ispravnije, odrađivati Dan antifašističke borbe. Naravno, uvijek je bilo raznih bujanaca, hasanbegovića i njima sličnih koji su opravdanost ovog praznika dovodili u pitanje. Što je naravno i očekivano od ljudi koji se odijevaju u nacističke uniforme, ustaše nazivaju herojima i mučenicima, a sebe njihovim sljedbenicima. Ali, bez obzira na njihovu agresivnost, vulgarnost i iracionalnost, oni i njima slični u Hrvatskoj na sreću i dalje predstavljaju manjinu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Međutim, situacija se u potpunosti mijenja ako se antifašističke tradicije hrvatskog naroda počnu odricati visokopozicionirani predstavnici najveće, i trenutačno vladajuće, hrvatske stranke. A upravo to se nedavno dogodilo kada je saborski odbor za ratne veterane, u kojem je najviše HDZ-ovih članova, odlučio predložiti da Dan antifašističke borbe prestane biti državnim praznikom. Naravno da svakog upoznatog sa stavovima velikog broja članova i birača te stranke ovaj prijedlog nije začudio. Naprotiv, da je prošao, ne bi predstavljao neočekivani zaokret u vrednovanju prošlosti, nego tek nekoliko desetljeća zakašnjelo javno skidanje maski.

Pod Tuđmanovom maskom

Više licemjerja i kukavičluka od predlaganja, a zatim povlačenja ovog prijedloga, ima samo u objašnjenju aktualnog predsjednika HDZ-a zašto dan osnivanja prvog partizanskog odreda treba ostati državni praznik. "Dan antifašističke borbe 22. lipnja je u popis blagdana u našem zakonu uvrstio predsjednik Tuđman, i tako će i ostati", pojasnio je Andrej Plenković.

Dakle, ne zato što smo ponosni na naš antifašistički pokret otpora, ne zato što smo zahvalni što su nas naši antifašisti svrstali na stranu pobjednika u najvećem ratu u povijesti čovječanstva, i ne zato što se protiv svih oblika fašizacije društva želimo boriti jačanjem antifašističkih vrijednosti, nego zato što je tako htio Franjo Tuđman. Jedan u nizu dokaza da se pod tuđ(manov)om maskom i dalje lakše živi.

Uzevši sve u obzir, o nastavku obilježavanja Dana antifašističke borbe na postojeći način i s postojećom motivacijom, doista bi trebalo razmisliti. Jer Hrvatska se ne treba sramiti (svog) antifašizma, ali se antifašizam u mnogočemu treba sramiti (ovakve) Hrvatske.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

P.S.

Često se kao opravdanje za ukidanje Dana antifašističke borbe navodi nepostojanje dokaza o djelovanju prvog partizanskog odreda. Pa da ovom prilikom i taj "misterij" razriješimo. Bivši povjesničar, a sudeći po najnovijem istraživanju javnog mnijenja, uskoro i bivši političar Zlatko Hasanbegović, u njemu svojstvenoj logoreji čak je ustvrdio da je odlazak "manjeg broja sisačkih komunista" 22. lipnja 1941. u šumu predstavljao "konzultacijsko ladanje", te da je "utemeljenje vojničkog odreda kasnije konstruirana legenda". Na ove dezinformacije odgovorit ću s nekoliko (protu)pitanja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prvo, ako je tek manji broj nenaoružanih komunista otišao u šumu kraj Siska na ladanje, zašto ih je 22. srpnja 1941. moralo napasti 500 ustaša i domobrana u zajedničkoj vojno-redarstvenoj operaciji? Drugo, zašto je poglavnikov zamjenik i ministar domobranstva Slavko Kvaternik naredio ustaškom satniku Anti Moškovu da, nakon neuspjele prve akcije, mjesec dana kasnije napadne šumu Brezovicu s pet aviona, dvije satnije vojske, jednom satnijom Poglavnikove bojne, te 20 konjanika? I, još važnije, zašto je i ta akcija prošla neuspješno, ako se tamo nije nalazio vojnički odred, nego tek manji broj nenaoružanih sisačkih komunista?

Jedno je izgleda očito. Ako su ustaše tako bezuspješno ratovali s nepostojećim partizanima, postaje jasno zašto su Pavelić i njegovi heroji pobjegli bez borbe kada su čuli da se Zagrebu približavaju stvarni partizanski vojnički odredi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo