Tjedan iza nas u glazbenom je smislu u svakom slučaju obilježilo zatvaranje Tvornice, događaj koji bi čak i u znatno civiliziranijim državama od naše mirne duše mogli proglasiti kulturocidom.
Značenje kluba koji, prema njihovom svjedočenju, stanare Šubićeve redovno tjera da probdiju noć, vrlo lako ćemo shvatiti ako se samo na trenutak prisjetimo devedesetih godina prošlog stoljeća.
Mi koji tih dana nismo veselo cupkali na aktualne hitove ET-ja, Cassandre i Senne M, prepuni zavisti slušali smo stariju gradsku ekipu i detalje njihovih avantura s koncerata Pixiesa u Kulušiću ili Davida Bowieja na Maksimirskom stadionu.
Umjesto toga, imali smo Fiju Briju na kojem su vrhunci bili nastupi novovalnih veterana iz „podobnih“ gradova poput Rijeke i Ljubljane, a nakon višegodišnje suše, čak i dolazak isluženih pop šminkera Duran Duran doživljavali smo kao koncertni događaj desetljeća.
Danas, kada se na jarunskom Otoku hrvatske mladeži izmjenjuju najzanimljiviji bendovi svjetske pop-rock scene, a zagrebačka Arena štanca spektakle kao na tekućoj vrpci, treba se prisjetiti kako upravo Tvornici vrijedi pripisati velik dio zasluga.
Tamo smo se, naime, vraćali na glazbenu mapu Europe nastupima Talking Heada Davida Byrnea ili Asian Dub Foundationa, te pružili ruku pomirenja nekoć nam omiljenim srpskim rokerima poput Električnog orgazma, Vlade Divljana ili Ramba Amadeusa.
Nova postava, koja je Tvornicu preuzela prije nekih godinu dana, otišla je korak dalje i pretvorila je u ključnu destinaciju čitave regije na kojoj tjedno možete pogledati pet-šest vrhunskih svirki, u rasponu od općeprihvaćene ikone bluesa Johnnyja Wintera do onih koji upravo iz Zagreba kreću osvajati svjetsku glazbenu scenu.
Gašenje takvog mjesta osjetilo bi se i u New Yorku ili Londonu, a kamoli ne u gradu koji već desetljećima vodi bespoštednu bitku s narodnjacima i potpunim „seljačenjem“ glazbenog ukusa.
Da se razumijemo, drago mi je da mi koncertna dvorana nije prvi susjed i donekle razumijem nezadovoljstvo okolnih stanara, no čitav svijet oduvijek je stavljao diskoteke i klubove u stambene blokove centru grada pa je više nego očito da postoji rješenje kojim će obje suprotstavljene strane biti zadovoljne.
S druge strane, možda je riječ o završnom udarcu noćnom životu i kulturnoj sceni grada kojem je ionako uvijek bilo najvažnije dobro se naspavati. Ako je tako, zašto se zaustaviti na zatvaranju Tvornice – ugledajmo se u primjer Sjeverne Koreje i ugasimo sva svjetla u 22 sata. Ionako se, sudeći po svemu što smo čuli ovog tjedna, nakon toga na ulicama skupljaju samo pijanci i drogeraši.
