Bivša premijerka Jadranka Kosor prisjetila se ratnih dana kojima je svjedočila kao novinarka Hrvatskog radija. Kosor je, naime, ratnih devedesetih radila emisiju posvećenu prognanicima i braniteljima.
"Sjećam se jednog od posljednjih javljanja Siniše Glavaševića, svi smo znali da Vukovar broji posljednje sate. Stajala sam u režiji, kad je snimao svoje posljednje riječi, stajala sam na dovratku, mnogi od nas su plakali utišini, bilo je jasno što će se dogoditi. Siniša je bio hrabar do kraja, vrlo oštar, znali smo da će tražiti njega i njegove kolege. To se dogodilo i Siniša Glavašević te Branimir Polovina su ubijeni. To su mi najteži trenuci karijere", rekla je Kosor u Točki na tjedan na N1 televiziji.
Prisjetila se i prognanika iz Vukovara koji su došli u Zagreb.
"Kad su dolazili iz Vukovara, snimali smo mahnito, sjećam se jednog dječaka, ne znam kako se zove, voljela bih da se javi ako gleda. Snimala sam djecu u današnjem hotelu Westin. Rekla sam nešto nesmotreno - Strašno mi je drago da ste zadržali tu radost. Pogledao me dječak pogledom od sto godina i rekao - E teta, kad bi vi znali kako se mi osjećamo u duši. Nitko tko nije bio u Vukovaru ne zna što su sve ti ljudi prošli, koliko je njihovo herojstvo i herojstvo branitelja bilo veliko. Danas se trebamo sjećati tih ljudi, od doktora Njavre, doktorice Bosanac, Blage Zadre, znanih i neznanih junaka, od kojih su mnogi ubijeni, u logorima, nestali. Ja sam '97. kao političarka imala priliku s predsjednikom Tuđmanom posjetiti u tajnoj misiji Vukovar. Za to je znao samo general Klein. Nadlijetali smo Vukovar helikopterima i prizor je bio kao na fotografijama Hirošime. Ekocid, urbocid, elementi genocida. Ostali smo ukočeni. Ptice nismo vidjeli. Pamtim 15. siječnja 1998. kad sam bila na predaji ključeva Grada i vraćanju grada u ustavni poredak RH, sjećam se mora suza i emocija. Današnji dan treba biti dan sjećanja na ljude, na one koji su preživjeli i na zavjet da ćemo biti bolji, pošteniji, čestitiji, da ćemo se boriti za vladavinu prava. Vukovar je simbol stradanja, patnje, ali i prkosa i ponosa" poručila je.
Složila se s tvrdnjom da je Vukovar živi spomenik i zarobljenik prošlog vremena.
"Na neki način jest, percepcija i dobronamjernih ljudi je da je to spomenik i da mora biti zazidan u prošlosti. Kad smo osmišljavali Kolonu sjećanja trebali smo više razmišljati kako ga okretati budućnosti i kako osigurati da se u Vukovar dolazi, a da se ne odlazi. Puno sam Vukovaraca srela koji su mi u ratnim vremenima rekli da se ne žele vratiti, da su uspomene preteške, preopterećujuće i prebolne da se ne žele vratiti. To treba imati na umu... Razumijem da se mnogima čini prigodno da Vukovar bude spomenik i mjesto tugovanja, ali moramo napraviti više da to bude mjesto radovanja životu, perspektivi...", zaključila je Kosor.
Galerija
