Gotovo tri desetljeća nakon stjecanja neovisnosti svi stanovnici Hrvatske imaju ne samo pravo nego i obavezu zapitati se kakvu smo državu izgradili i koliko je hrvatsko društvo uspješno. To podrazumijeva usporedbu s ostalim europskim državama i društvima danas, ali i usporedbu s državom i društvom koja smo početkom 1990-ih napustili. Postavljanja takvih pitanja kao i pokušaji odgovora trebali bi biti shvaćeni kao konstruktivna kritika i nastojanje da se dobri rezultati učine još boljima, a loši ne ponavljaju. Nažalost, u Hrvatskoj to nije slučaj jer se svaka kritika smatra zlonamjernom, a svi kritičari redovito etiketiraju kao nedovoljno dobri Hrvati, komunisti ili jugonostalgičari.
Ako pogledamo statističke podatke, građani Hrvatske danas po raznim kriterijima žive lošije od većine građana ostalih zemalja EU-a. Tu konstataciju ne treba posebno analizirati jer su brojke neumoljive. Ono o čemu trebamo pričati su razlozi takvog stanja. Pristup kojim sigurno nećemo unaprijediti gospodarske, političke i društvene odnose, te negativne trendove preokrenuti u pozitivne je onaj po kojem je glavni krivac uvijek negdje drugdje. Ili je izvan Hrvatske, ili je u hrvatskoj prošlosti, ali nikada ovdje i sada.
Nažalost, upravo oni koji ovakvim pristupom misle da Hrvatsku (od nekoga) brane, ustvari ugrožavaju njezinu budućnost. Jer, zamagljivanjem pravih problema sprječavaju njihovo rješavanje. U tom smislu ovih mi je dana u oko upao komentar jednog dugogodišnjeg hrvatskog novinara i političkog komentatora. Prema njegovu mišljenju, razlog napuštanja Hrvatske nije atmosfera u društvu koju karakterizira jačanje vjerskog konzervativizma, hrvatskog nacionalizma i tolerancije prema fašizmu. "Istina je potpuno suprotna", tvrdi on i zaključuje da "Hrvati bježe iz države u kojoj nije provedena lustracija". Kao što je "prošlost" kriva za stanje u društvu ona je, po njemu, glavni krivac i za stanje u gospodarstvu jer "u Hrvatskoj i dalje napreduju prije svega sljednici elita koje su napredovale i prije tranzicije".
Komunisti su još uvijek glavni krivci
Dakle, trideset godina nakon izlaska iz komunizma, komunisti su još uvijek glavni krivci za stanje u Hrvatskoj. Zanimljivo je za primijetiti da je od 28 godina neovisne Hrvatske 20 godina na vlasti jedna antikomunistička stranka. Još je zanimljivije pogledati tko u Hrvatkoj predstavlja elitu u posljednja tri desetljeća. Zar su Tuđman, Todorić, Pašalić, Sanader, Kutle, Škegro, Mateša, Rajić, LjuboČesićRojs, Krstičević, Barač, Zagorac i stotine drugih napredovali i postali elita zbog toga što su bili sljednici Partije i elite koja je vladala do 1990.? Ili njihov "elitizam" prije svega treba tražiti u bliskosti s onom partijom koja je 1990. preuzela vlast u Hrvatskoj?
U svakom slučaju, činjenica da se ovog trenutka u Hrvatskoj živi lošije nego u većini zemalja EU-a nije ugodna, ali može poslužiti kao poticaj za pozitivne promjene. Isto tako, vjerojatno će uvijek biti onih koji će krivca za probleme tražiti negdje drugdje, ali će na sreću uvijek biti i onih koji će na racionalan i stručan način reagirati na izazove vremena u kojem žive.
Jesmo li postali bolje i pravednije društvo?
Pa ipak, usporedba s drugim državama i društvima danas samo je dio odgovora na pitanje s početka teksta. Bojim se da puno više razloga za zabrinutost sugerira odgovor na pitanje koliko smo napredovali u odnosu na društvo i državu koje smo prije trideset godina napustili. Ako i nismo bogatije, jesmo li postali bolje, pravednije i tolerantnije društvo?
Živjeli smo u državi kojoj smo zamjerali prevelik centralizam, gomilanje bogatstva u glavnom gradu i neravnomjeran razvoj svih njezinih dijelova. Smatraju li danas stanovnici Slavonije, Banije, Like ili Korduna da žive u decentraliziranoj državi, koja im pruža jednake šanse razvoja u odnosu na glavni grad?
Prošlom sustavu smo zamjerali da se radna mjesta ne dodjeljuju po kriteriju stručnosti nego političke podobnosti i rodbinskih veza. Jesmo li se i koliko po tom pitanju promijenili?
Živjeli smo u društvu u kojem je politika imala utjecaj na sve aspekte života, od ekonomije, obrazovanja i kulture do sporta i medija. Jesu li s uvođenjem demokracije političari u Hrvatskoj napustili takvu praksu?
Danas se može čuti kako velik broj Hrvata Jugoslaviju nikad nije doživljavao svojom državom i zato nisu poštivali njezine institucije. Ostaje nejasno zašto nakon tri desetljeća neovisnosti i dalje gotovo 80% građana ne vjeruje institucijama države u kojoj živi. Države koja se više ne zove Jugoslavija, kojoj Beograd nije glavni grad, i koju ne vode komunisti nego od hrvatskih građana demokratski izabrani hrvatski političari.
Društvo mogućnosti, a ne zabrana
U bivšoj ste državi mogli imati problema ako ste mislili i govorili suprotno službenim stavovima. Jesmo li 1990. prekinuli s jednoumljem? Živimo li danas u društvu u kojem možete slobodno i bez straha reći i napisati što mislite? Sudeći po tisućama uvredljivih i prijetećih pisama i komentara, telefonskih poziva i neugodnih susreta na ulici, koji su u posljednjih nekoliko godina postali moja svakodnevica, nisam baš siguran. Nažalost, mnogi se slobodnomisleći ljudi s ovakvom svakodnevicom suočavaju od samih početaka uvođenja liberalne demokracije u Hrvatsku.
Očito je da na puno stvari kao pojedinci ne možemo utjecati. Ono što sigurno možemo jest da pokušamo biti bolji ljudi. Da poštujemo jedni druge bez obzira na razlike, da suosjećamo s onima kojima je potrebna pomoć, da gradimo društvo mogućnosti, a ne zabrana. Za to nam ne treba podrška MMF-a ili Europske unije. Za to nam ne treba nikakva "sila" izvana. Za takvo društvo odgovoran je isključivo svatko od nas ponaosob.
Izgleda da je Hrvatima upravo to i najveći problem.
