"Prije 27 godina mi u Srednjoj Europi smo vjerovali da je Europa naša budućnost. Danas imamo osjećaj da smo mi budućnost Europe". Zahvaljujući biračima, prije svega iz zapadnih dijelova kontinenta, ove "proročanske" riječi koje je mađarski premijer Viktor Orban izgovorio 2017. ipak se (još) nisu ostvarile. Unatoč katastrofičnim najavama i velikim očekivanjima raznoraznih europskih nacionalista, na izborima za EU parlament nisu pobijedili protivnici Unije i euroskeptici.
Naprotiv, u novom parlamentu sjedit će više od 70 posto proeuropskih parlamentaraca. Istina, dvije najveće grupacije – pučani i socijalisti – izgubile su velik broj mandata, ali su rezultati donijeli neočekivano postignuće. Naime, do sada su se kao alternativa postojećim velikim strankama ljevice i desnice spominjale isključivo ekstremno desne i populističke stranke, da bi ovi izbori pokazali velik potencijal zelenih i liberala. U svakom slučaju, na žalost svih protivnika europskog projekta, barem što se tiče sljedećih pet godina, Unija se neće raspasti niti će je voditi političari koji pozivaju na rasnu i vjersku isključivost, koji veličaju nadmoć bijele rase i koji svoje demokršćanstvo pokazuju bodljikavim i žilet žicama.
Gdje je u svemu ovome Hrvatska? Osim što je izlaznost hrvatskih birača poražavajuća i za 20 posto manja od europskog prosjeka, rezultati zapravo nisu loši. Od 12 zastupnika Hrvatska u Bruxelles i Strasbourg šalje najmanje devetero proeuropskih, a s obzirom na to da ni gospođa Tomašić ni gospodin Kolakušić u svojim kampanjama nisu zvučali antieuropski, taj broj bi u konačnici mogao biti 11. Tko su pobjednici ovih izbora? To je svakako spomenuti dvojac Tomašić – Kolakušić. I baš tako, njih dvoje. Jer, Ruža Tomašić i Mislav Kolakušić osvojili su svaki gotovo 80 posto preferencijalnih glasova na listama čiji su bili nositelji.
Tko su pobjednici i gubitnici izbora?
Pobjednikom se može smatrati i SDP. Umjesto potopa, koji su zbog stanja u stranci predviđali svi analitičari, socijaldemokrati su dobili najveći broj mandata, odnosno isto kao i vladajući HDZ. A tko su gubitnici? E, njih je nešto više. Krenut ću malo neuobičajeno. Po meni su veliki gubitnici sve agencije koje su radile istraživanja javnog mnijenja. Unatoč ogromnim budžetima, najnovijim tehnološkim i metodološkim dostignućima, i uglednim stručnjacima koji su vodili istraživanja, zvuči nevjerojatno da baš nitko u predviđanjima rezultata nije bio ni blizu onome što se dogodilo? Gubitnicima se zasigurno mogu smatrati stranke i pojedinci koji su se pozicionirali od centra na lijevo, kao što su liste Dalije Orešković (Start), Možemo i Pametno.
Izgleda da je SDP ipak najljevije što Hrvatska u ovom trenutku može podnijeti, a da su "zelene" teme još uvijek potpuno nezanimljive hrvatskim biračima. Unatoč dobro osmišljenoj, intrigantnoj i provokativnoj kampanji, gubitnik je s manje od tri posto osvojenih glasova i SDSS, koji izgleda nije uspio animirati dovoljno Srba u Hrvatskoj i "dijaspori", ali ni Hrvata koji su glasom za srpsku stranku bili spremni izraziti svoju empatiju s problemima ove etničke zajednice.
Bez obzira na veselu atmosferu u izbornom stožeru i osmijehe od uha do uha njihovih čelnih ljudi, gubitnici su i Neovisni za Hrvatsku. Tek deveti izborni rezultat i svega četiri posto glasova možda su ipak dobar znak. I na stranu sad svi oni očajnički PR potezi poput javnog isticanja nezakonite hrvatske zastave, žala za slomom NDH ili fizičkih prijetnji "jugozomboidima". Nadam se da je ovaj loš rezultat ipak pokazatelj da je sve manje birača spremno glasovati za stranke koje i dalje žive u prošlosti, i od čijih se kandidata u javnim nastupima rijetko kad može čuti išta suvislo po pitanju hrvatske budućnosti. Neuspjeh Mosta neću komentirati jer mi ionako nikad ustvari nije bilo jasno tko njima daje glas.
HDZ je najveći gubitnik
Titulu najvećeg gubitnika, ako uspoređujemo očekivano i postignuto, zasigurno nosi HDZ. Bilo je anketa u kojima je ova stranka osvajala šest mandata, a niti u onim najskeptičnijima ta brojka nije padala ispod pet. A onda je uslijedio hladan tuš, i što se tiče broja ostvarenih mandata i postotka birača koji su za tu stranku glasovali. Veliki je to poraz za Andreja Plenkovića i njegov pokušaj da od HDZ-a stvori ono na što niti njegovi članovi niti birači nisu spremni. Bez obzira što je prošlo 30 godina od osnivanja, HDZ još uvijek iz pokreta nije prerastao u stranku. Njegovi članovi i birači uglavnom zvuče kao da su i dalje u 1990-ima, kao da je glavni cilj (i dalje) borba za hrvatsku neovisnost, i da su, unatoč tome što živimo u 2019., glavni "neprijatelji" i problemi Hrvatske (i dalje) isti kao u vrijeme kada se država stvarala.
Pitate se onda koja je razlika između HDZ-a i Neovisnih za Hrvatsku? Isključivo u stranačkom vodstvu. Jer, članovi i birači i jedne i druge stranke, posebno kad odete u provinciju, velikim su dijelom izrazito konzervativni i nacionalistički nastrojeni. Njihovi stavovi o antifašizmu i ustaštvu, Jugoslaviji i NDH, Istanbulskoj konvenciji i abortusu, odnosima sa Srbijom ili ulozi Crkve u društvu mnogo su sličniji, nego što se razlikuju. Ni najkonzervativnijim članovima njemačkog CDU-a neće pasti na pamet po Facebooku se hvaliti nacističkim "postignućima" ili po svadbama i rođendanima pjevati nacističke pjesme.
I Hrvati žele Europsku uniju
Kod hrvatskih "demokršćana" stavovi o nasljeđu Drugog svjetskog rata često nisu najjasniji. Ili, nažalost, baš jesu. I tu dolazimo do glavnog problema. HDZ trenutačno vode ljudi koji s većinom svog članstva i biračkog tijela imaju vrlo malo zajedničkog. Zato je Plenković zvučao skoro pa tragikomično kada je na predizbornom skupu u društvu Angele Merkel pokušavao motivirati prisutne "grmeći" o Franji Tuđmanu, izvlačeći adute poput 30. svibnja kao "jedinog pravog dana državnosti", ili "oduševljeno" pjevušio stihove Thompsonovih pjesama.
Zbog takvog Plenkovića i njegovih najužih suradnika koji u HDZ-u vide nešto što on nije, ovoj stranci tradicionalno skloni birači odlučili su ili ne izaći na izbore ili dijelom dati glas za one liste čiji nositelji ne skrivaju svoj nacionalizam, vjerski fundamentalizam i ksenofobiju. Zaključno, gledajući iz europske perspektive, nismo uopće ispali loši. U ovom trenutku bio bih osobno daleko više zabrinut da živim u Mađarskoj, Poljskoj, Francuskoj ili Velikoj Britaniji.
I ono što je najvažnije. Bez obzira na sve njegove manjkavosti i nedorečenosti, nakon ovih izbora ipak ostaje činjenica da projekt solidarnosti, zajedništva i međusobnog uvažavanja još uvijek izgleda dovoljno privlačan najvećem broju europskih građana. Drago mi je što, bez obzira na sve razlike, i većina Hrvata dijeli takvo mišljenje.
