Dok je gospođa KGK još bila gospodična KG, živjela je u mraku iza "željezne zavjese". Danas, kao predsjednica demokratske države, spomenuta se gospođa s vremena na vrijeme prisjeti života u nedemokratskoj "tamnici naroda", obilježenog neimaštinom, strogim zabranama i surovom represijom prema Hrvatima. Upravo u vezi s ovim posljednjim ona se s gorčinom, ali i ponosom, još živo sjeća svog mladenačkog bunta kada se, uz svega četiri milijuna građana Hrvatske i samo milijun građana Bosne i Hercegovine, hrabro izjašnjavala Hrvaticom.
Istina, u toj državi pjevanje nekih pjesama moglo je izazvati različite vrste problema. Npr. za razliku od danas, tada je bilo kažnjivo pjevati ustaške pjesme. Zamislite, čak je i profesionalnim pjevačima, za razliku od danas, bilo onemogućeno pjevati da su "Jasenovac i Gradiška Stara kuća Maksovih mesara". Bilo je tu naravno i podlosti komunističkih vlasti da niti jednom drugom narodu u Jugoslaviji ne dopuste vlastitu himnu osim Hrvatima. Samo kako bi ih svi ostali (za)mrzili.
Ono na što se posebno pazilo u periodu zabrana i represije bilo je da netko slučajno ne zapjeva pjesmu koja u tom trenutku još nije postojala. Baš na to se prije nekoliko dana osvrnula i predsjednica prisjetivši se kako do 1990. nije smjela zapjevati jednu zagorsku popevku koja je napisana tek 1999. godine.
Voćni jogurt iza željezne zavjese
Mržnju prema Hrvatima komunisti su manifestirali i udarom na vjerske slobode. Pa su tako na misu ili vjeronauk išli, i katolicima se smatrali, samo oni Hrvati koji su vjerovali u Boga! Zvuči nevjerojatno, ali da, oni koji nisu bili vjernici, tada nisu išli u crkvu. Ovo je naravno samo djelić pakla koji je vladao iza "željezne zavjese".
Ok, bilo je i situacija, vjerojatno samo za one u koje se imalo puno povjerenja, kada se ta zavjesa znala i razmaknuti. Pa bi ti podobni dobili priliku otići na Zapad kako bi se zaposlili, školovali, ljetovali, skijali, ili jednostavno uživali u bogatom asortimanu voćnih jogurta. Ponekad bi čak i uvjereni antikomunisti, ali samo oni najlukaviji među njima i to tek nakon što bi izigrali Partiju, Udbu, KOS i ostale zločinačke tajne službe, uspijevali iskoristiti priliku.
Lukavstvom se, a kako drugačije, vjerojatno poslužila i tinejdžerica KG, kako bi otišla u SAD završiti srednju školu. Jer, tko bi inače dopustio takav privilegij nekome čija je obitelj "dolazila u sukob s bivšom državom", kako će to godinama kasnije posvjedočiti, tada već gospođa, KGK. Iz kojeg god se razloga našli na Zapadu, svi ti bjegunci iz mraka u razgovoru s tamošnjim stanovništvom prvi put bi istinski spoznali što znači živjeti u društvu slobode i izbora.
A onda se ukazalo svjetlo...
Dobro, u SAD-u su mogli čuti da se zbog pjevanja komunističkih pjesama moglo završiti u zatvoru ili da su demokratski izabrane američke vlasti mirovni aktivizam pjevača Johna Lennona smatrale političkom prijetnjom i zbog toga mu branile boravak u toj zemlji. Mogli su čuti i da svi američki građani nisu imali jednaka prava pred zakonom, jednake mogućnosti školovanja i zapošljavanja, da nisu mogli slobodno koristiti javni prijevoz, jesti u restoranima, koristiti javne toalete, ili da ih se jednostavno nasred ulice moglo pretući bez posljedica, samo zato što nisu bili bijele rase.
U Europi su pak mogli saznati da neke razvijene zemlje imaju svoje kolonije u Africi i Aziji, prema kojima se odnose izrabljivački, a prema tamošnjem stanovništvu nimalo demokratski. Život s nestašicama u Jugoslaviji 1980-ih bit će međutim puno lakši onima koji su 1970-ih živjeli npr. u Velikoj Britaniji, Švicarskoj, Njemačkoj, Norveškoj ili Danskoj. Jer su u tim naprednim kapitalističkim zemljama, godinama prije nego u svojoj zaostaloj socijalističkoj, mogli vidjeti kako izgledaju ograničenja u opskrbi električnom energijom i gorivom za automobile, ili zabrane grijanja svih prostorija u stanu tijekom hladnih mjeseci, čak pod prijetnjom zatvorske kazne.
A onda se napokon i u Hrvatskoj ukazalo svjetlo. Demokratske promjene koje kreću 1990. utjecale su da umjesto nepravde i ograničenja u društvu počnu vladati tolerancija i sloboda. Komunisti više nisu bili povlaštena kasta pa od tog trenutka svi građani postaju ravnopravni. Dobro, neki su istjerani iz stanova i s radnih mjesta, a neke je, po obroncima Sljemena, na obalama rijeka ili po gradskim garažama, jednostavno progutala noć.
Ustani bane ili srpske cajke?
Za razliku od onih starih nenarodnih, novi demokratski izabrani političari nisu imali potrebu zastrašivati novinare ili utjecati na njihovo pisanje. Naravno, osim ako bi ovi pisali kritički i ukazivali na njihove financijske malverzacije, korupciju, nepotizam ili ratne zločine. I da se vratim na povod pisanja ovog teksta.
U demokratskoj i tolerantnoj Hrvatskoj 1990-ih se, bez zakonskih posljedica, moglo pjevati štogod se htjelo. Samo uz pokoju fizičku posljedicu, ako ste skupili hrabrosti pa javno zapjevali neku partizansku pjesmu. Što je i logično u zemlji kojoj je na čelu bivši partizan, koja u ustavu ima antifašizam, a kao državni praznik počinje obilježavati dan kada je osnovan prvi partizanski odred.
Međutim, sve su to ipak sitnice u usporedbi s činjenicom da je mladim Hrvatima napokon omogućeno slobodno pjevanje domoljubnih pjesama poput "Vile Velebita" ili "Ustani bane". Problem je što većini njih to danas više ne pada na pamet, pa radije pjevaju srpske "cajke" nego hrvatske budnice. Tko li je sad, kad više nema komunizma, Jugoslavije i Udbe, nego Hrvatskom vladaju domoljubi, kriv za to?!
