U samo godinu dana od zbunjenog brucoša u školskoj uniformi postao sam jedan od onih koji s članovima Led Zeppelina šmrću kokain, znamenita je izjava slavnog britanskog kritičara NickaKenta, čija je knjiga "Tamna strana rocka“ uz zavidan medijski hype prije par mjeseci konačno prevedena i na hrvatski.
Glazbeni novinari tih su zlatnih sedamdesetih pisali o svim vrlinama i manama najvećih svjetskih zvijezda te ih iz "prvog reda“ redovno razotkrivali kao drogirane monstrume, perverznjake ili, kao u slučaju MickaJaggera i LouaReeda, ljude istinski odvratnog karaktera. Danas, pop i rock veličine toliko su nedodirljive da čak i poslati im nekolicinu pitanja mailom djeluje kao nemoguća misija, no žutilom opsjednuti hrvatski mediji pronašli su vlastiti način kojim će ih do kraja ogoliti.
Naime, otkad na zagrebačkim pozornicama sve češće gledamo nekog iz prve lige svjetske glazbe, na redovnoj bazi imamo prilike saznati koja jela najviše vole članovi Peppersa ili koju boju cvijeća preferira AxlRose. Tako već neko vrijeme znamo da su Axl i aktualna postava Gunsa uoči koncerta u Splitu uživali u dalmatinskim specijaltetima okruženi mirisom ruža, da su Peppersi, iako su doveli vlastitu kuharicu, isprobali tradicionalnu hrvatsku kuhinju, a zaključak svega toga bio bi da su oni, na opće čuđenje autora spomenutih tekstova i koncertnih promotora, zapravo sasvim obični i jednostavni ljudi.
Iskreno, ne mogu razumjeti zbog čega netko smatra da talentirani glazbenici po "defaultu“ moraju biti i loše osobe pa je teško, skoro pa nemoguće dokučiti nečije oduševljenje činjenicom da je, primjerice, Sting vrlo normalan i ugodan za suradnju. Također, doznali smo i kako se Zagreb sviđa članovima obitelji BritneySpears te u potpunosti "otkačili“ na njezinu poruku "Volim te, Hrvatska“, objavljenu na jednoj od popularnih društvenih mreža.
Samim time, u očima nekog stranca postajemo kulturno-društvena provincija kojoj su se takvi spektakli dogodili sasvim slučajno, a same glazbenike, čak i ako je riječ o istinskim velikanima poput RogeraWatersa ili grupe U2, banaliziramo do razine poluanonimnih starleta i posvuduša. Još kad na kraju sve to zaokružimo jednim "oduševili Zagreb“ izvještajem, preostaje nam samo nadati se da će netko za našeg života izumiti vremeplov i vratiti nas u doba kada se s glazbenicima pričalo o glazbi.
