Minhenski Süddeutsche Zeitung objavio je ovih dana tekst 'Više ne razumijem svoju zemlju' autorice Marije Latković, kćeri hrvatskih gastarbajtera. Ona se u tekstu osvrće na reakcije svojih hrvatskih prijatelja na vijest o presudi šestorici i samoubojstvu Slobodana Praljka.
Za Praljka je, kaže, prvi put čula 1993. godine kad joj bilo 13 i kad je postupno počela shvaćati što se događa u državi iz koje su njezini roditelji otišli 20 godina ranije.
Idealistička slika domovine
'U mom odnosu s Hrvatskom postojala je i doza kiča koji je rezultat projekcije, što sam slutila još i prije početka prvih procesa osumnjičenima za ratne zločine. Nacionalista je uvijek bilo… Ali postojala je razlika u tome je li bila riječ o političarima i bivšim oficirima, ili o ljudima s kojima preko dana na plaži dijeliš pržene krumpiriće a noću snove, sjedeći na nekom zidu. Nemali broj onih koji su mi bili i do danas ostali važni, otvoreno slave počinitelje kao heroje i ne prihvaćaju druga mišljenja', stoji u njezinu tekstu.
Zaključuje kako zbog siromaštva i nezaposlenosti velik broj Hrvata ne vidi perspektivu u budućnosti pa se okreću prošlosti koju desničari slikaju lijepim bojama.
Stari most bio je više od mosta
'Uvijek mi je izgledala čudno predstava prema kojoj gastarbajtersko dijete sjedi na dvije stolice. Za mene je uvijek postojala samo jedna – ona koju sam sama napravila od hrvatskih i njemačkih utjecaja u sebi: klimava konstrukcija, ali konstrukcija koja je svih ovih godina ’držala’. Nakon što sam u hrvatskim novinama pročitala mnogo članaka o Slobodanu Praljku i vidjela što su moji poznanici i prijatelji postavljali na Facebook, primijetila sam da se ta konstrukcija zaklimala jače nego inače', piše Marija.
Pogodila ju je, kaže, i činjenica kojom je rušenje Starog mosta nazvano legitimnim vojnim činom. 'Za građane Mostara i cijele Jugoslavije on je bio više od mosta koji je povezivao zapadni dio grada, u kojem su živjeli uglavnom Hrvati, s istočnim dijelom u kojem je većinsko bilo bošnjačko stanovništvo. On je bio simbol povezivanja dviju naoko nepovezivih stvari - kršćanstva i islama, zapada i istoka. Simbol pomirbe. Obnovljen je nakon rata. Više nije isti, ali i dalje stoji. To je misao koja me tješi', zaključila je autorica svoj tekst.