PRVOBORAC NOVOG VALA /

Kako se stvarao punk u Hrvata? Doznali smo iz prve ruke!

Image

Valter Kocijančić bio je prvi punker na ovim prostorima i sa svojom grupom Paraf snimio jedan od najutjecajnijih albuma hrvatskog rocka. U razgovoru za RTL.hr prisjetio se kako su izgledali prvi punk koncerti na ovim prostorima, sukobi sa cenzorima oko tekstova Parafa te usporedio današnje bendove s onima iz svoje generacije.

3.3.2013.
15:33
VOYO logo

U svakom tekstu koji čovjek pročita o vama naziva vas se prvim hrvatskim punkerom, nekim tko je donio punk na ove prostore. Zanima me kako ste uopće otkrili punk, saznali da postoji s obzirom da se u jugoslavenskom tisku baš i nije pisalo o, recimo, Ramonesima ili Pistolsima?

Imao sam sreću da je moj otac vozio stranu štampu, Bravo, Melody Maker, a ja sam kao klinac bio radoznao i gledao sam sve živo. U to vrijeme nisam znao engleski, ali sam gledajući fotografije shvatio da se nešto događa u svijetu i u Europi. Gledajući te fotografije, shvatio sam kakva bi to otprilike mogla biti glazba. Drugim riječima, kada sam počeo raditi te pjesme nisam čuo niti jedan punk bend sa zapada, ni Ramonese ni Pistolse ni bilo koji drugi koji je u to vrijeme bio popularan. Inače, taj je pokret skoro istovremeno nastao vani i kod nas, nije bilo nekih razlika u godinama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Recite mi nešto o nastanku Parafa, koliko znam, prvi koncert ste imali na livadi pored svoje zgrade?

Da, u biti imali smo dva koncerta, prvi kao grupa Unikat. Između četiri peterokatnice je bila naša livada, dofurali smo jedno pojačalo koje smo imali, bubnjeve od kutija i održali taj neki, nazovimo ga dječji koncert. Za susjede koji su se nalazili u krugu od 50 metara. Nekoliko mjeseci kasnije, te iste 1976. godine, u tadašnji park Vladimira Nazora dovukli smo negdje 200-300 metara kabela, tad smo već imali jedno pojačalo više i prave bubnjeve. To je otprilike izgledalo kao da svirate u Maksimiru, kraj zoološkog vrta. Okupilo se dosta šetača, mama s kolicima, čak i milicija koja nas je čudno gledala, ali ništa nisu prigovarali. Svirali smo nekih sat i pol, čak smo imali i light show jer smo od onih starih kutija krastavaca napravili reflektore.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kakvu je ulogu, koliko značaj imala ekipa iz Poleta za vaš proboj na scenu? Fotografija vašeg basista je, recimo, dosta brzo osvanula na naslovnici Poleta.

Pa, ekipa iz Poleta je jednostavno bila tu u vrijeme dok smo svirali i, kao svaki drugi novinari, pisali su o onom što je aktualno. Svirali smo u Zagrebu, onaj koncert ispred škole, ubrzo nakon toga i Boom festival, a ekipa Poleta je posvetila maksimalnu pažnju nama jer je to u to vrijeme bilo nešto revolucionarno. Ali da je Polet nešto puno pridonio našem napretku, nije, apsolutno ništa. Samo su pisali o tome, no ljudi i dan-danas pišu o svakakvim bendovima.

Prisjetimo se malo vašeg albuma „A dan je tako lijepo počeo“. Imali ste dosta problema s tekstovima, na kraju ste dobili i onaj porez na šund, zar ne?

Radili smo tekstove za koje smo mislili da su dobri i kad smo dobili prvi poziv od RTV Ljubljana, glavni urednik je rekao: Dečki, ako mislite da ovo izađe van, moramo cenzurirati tekstove na dosta mjesta jer ne želimo da itko ima problema. Ublažili smo tekstove, ali na kraju se izlazak albuma svejedno kočio nekih osam mjeseci, a onda su nam još odvalili i taj porez na šund. Drugim riječima, htjeli su povećati cijenu ploče, danas bi to bilo kao da umjesto stotinu, košta 200 kuna. Bez obzira na sve to, kad je ploča izašla s velikim zakašnjenjem, svejedno je prodana u 20 i više tisuća primjeraka, što nije bila mala brojka za ondašnje vrijeme. Objavili smo i singlicu „Rijeka/Moj život je novi val“ za koju su mi prijatelji nedavno javili da se na eBayu prodaje za 300 dolara.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako je došlo do vašeg odlaska iz benda? Ubrzo nakon toga ste se i prestali ozbiljnije baviti glazbom. Parafi su tada bili u naponu snage.

Je, u današnje vrijeme bi rekli da sam otišao u krivom trenutku. Jednostavno, dao sam ono što sam imao za dati, rekao što sam imao za reći. Ići nešto forsirati u mojoj glavi naprosto nije imalo smisla. Pustio sam bend u smjeru u kojem su oni željeli ići iako nije bilo nikakvih svađa i peripetija. Oni su zadržali ime, ali su potpuno promijenili glazbeni smjer. Tada je u Parafu bilo dva člana više, a dotad sam ja radio glazbu i tekstove, vodio bend. Uvijek sam sve to radio iz gušta, nikad zbog nekakve megalomanije ili para.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Riječka rock scena kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih zasigurno je bila među najjačima u Jugoslaviji. Međutim, osim vas i nekih pop sastava poput Denis & Denis ili Xenije, većina bendova nikad nije prerasla kultni status, Termiti i Mrtvi kanal nisu čak ni objavili album. Koji su po vama razlozi za to, osim, dakako, medijske izolacije i činjenice da niste živjeli u Zagrebu ili Ljubljani?

U tome ima 99 posto istine, mi smo uvijek bili neka, da tako kažem, provincija Zagreba. Sve nas je to dosta iritiralo i smetalo. No, stvari se ni danas nisu puno popravile – kada su maškare na Korzu, o tome se izvještava u cijelom svijetu, jedino kod nas ne. Tako je i sa glazbom, ništa se nije promijenilo u ovih 30 godina.

Image
Foto: PIXSELL

Pratite li danas scenu u Rijeci? Vidite li među novim klincima neke nasljednike Parafa ili Termita? Diskurz je meni dosta na tom tragu.

Mislim da sve to više nema duha kojeg je nekad imalo. Nešto rade, ali da bi nešto napravili, nemaju muda. Po meni, ako bend ne prepoznate na prvih par taktova, to i nije bend. Nekad su se pjesme radile iz svoje glave, a ovo danas su sve neke kopije. Mi smo cijenili starije bendove, ovi današnji klinci više ne. Ne žele izvući neke pouke od nas, iz našeg doba. Svirao sam na RiRocku i gledam svaki bubnjar nosi svoje činele. Kad završi svirku spremi ih i ode, nama su takve stvari bile nepojmljive, kao da se boje da im slučajno netko ne bi udario po čineli dva puta više. Recimo, kada smo svirali s poznatom britanskom punk grupom Ruts, u Beogradu mi je tijekom prve pjesme pukla žica na gitari. Njihov gitarista je dotrčao do mene sa svojom gitarom i stavio mi je oko vrata da mogu nastaviti. Tako nešto je danas nezamislivo. Radim u školi, pa vidim sve što se događa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vaš povratak na scenu prije nekoliko godina s grupom Mandrili, meni je to glazbeno zvučalo kao nastavak „A dan je tako lijepo počeo“. Kako je krenula ta suradnja?

Svakih par godina mene su pozivali da nastupim kao gost, Blagdan Bandu, Disco'n'Actionu... Uvijek sam ostao nešto malo aktivan u glazbi. U glavi mi se nakupilo puno pjesama i htio sam to na neki način zapisati, na CD-u, vinilu, kazeti, svejedno gdje. Tražio sam bend koji bi mi odgovarao, da odsvira to onako kako ja želim. Sasvim slučajno gostovao sam na Radio Trsatu u Rijeci i pričao s voditeljem prije početka emisije. Rekao sam mu da mi se sviđaju Mandrili, čiji je basist bio glazbeni urednik na tom radiju. Razgovarali smo o toj ideji, oni su je odmah prihvatili i nakon par dana održali prvu probu. Malo smo to svirali i snimili sve za nekih dva mjeseca. Album smo napravili pod pokroviteljstvom Aquariusa, ne znam u kolikoj se tiraži prodao, ali je bio jako dobro prihvaćen kod kritike, što me stvarno iznenadilo. Snimio sam to za svoj gušt. A što se tiče nasljeđa Parafa, to je to, ali u nekom modernijem duhu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

S Parafima ste u zadnjih dvadesetak godina u nekoliko navrata svirali na Fiju Briju, RiRocku, nekim obljetnicama... Dosta riječkih bendova nedavno se ponovno aktiviralo, postoji li kod vas šansa za neki duži povratak, turneju ili eventualno album?

Što se tiče svirki i turneja, ja ne upravljam time i nemam ljude koji bi za mene vršili te, kako političari kažu, „spinove“. Jednostavno, ako sam pozvan i ako se dogovorimo, bilo to kod nas ili u Sloveniji, Srbiji... dapače, volim svirat bilo gdje, možda bih nešto i snimio. Ali dosta ovisi i o drugima, koliko je tko zainteresiran za tako nešto.

fnc 20
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo