Ako postoji osoba koju nikad ne pitam za mišljenje kad su u pitanju domoljubne teme i dileme, onda sam to ja sama. Valjda zato što sve to skupa oduvijek doživljavam više kao dilemu nego kao temu. Počevši od nezgodne navike da mjesto rođenja smatram čistom slučajnošću, pa do toga da mi je ratno-domoljubnih koračnica fakat dosta, još od Sutjeske i Neretve, od mene nikad poštenog domoljuba. Predozirana sam, što ću.
Povijesnih trenutaka mi je puna kapa
Znam, stavit Sutjesku i Neretvu u istu rečenicu s pojmom domoljublja u današnjim je vremenima ravno bogohuljenju. Pogotovo u povijesnim trenucima. Meni je, iskreno, povijesnih trenutaka puna kapa. Dajte mi bilo kakve trenutke, dobre, loše, krive, teške, samo nemojte da budu povijesni. Sve u svemu, pred prizorima masovnih nacionalnih fešta uvijek i ponovno imam taj čudan osjećaj nepripadanja. Dobro, tome je vjerojatno malo pridonijela i činjenica da sam dijete iz "miješanog braka", a zbog koje su me tijekom posljednjih dvadesetak godina neki uvjeravali da ne pripadam tu gdje živim. Nisam ja nasrtljiv tip ako mi netko kaže: "Tebi ovdje nije mjesto." Ja se uglavnom stoički pomirim s tim da mi tu negdje nije mjesto. OK, ne pripadam tu, nema problema. To jest, ima problema, jer ako ne pripadam ovdje, gdje sam se rodila i cijeli život životarila, gdje onda, pobogu, pripadam? Što sam ja, nekakav smiješni izvanzemaljac? Nemam ništa ni protiv toga, ali uvjeti za život na drugim planetima još nisu stvoreni, neću valjda preseliti u hladan svemir, to je malo okrutno. Dajte, ljudi, pa i izvanzemaljci su ljudi.
Nisam kompetentna
Zaključivši, dakle, da za domoljubna pitanja nisam kompetentna, stekla sam naviku promatrati reakcije ljudi oko sebe ne bih li stekla uvid u dubinu i težinu povijesnih trenutaka. Slušam radio, vijesti na televiziji, čitam naslove i tekstove po portalima, švrljam po Facebook statusima uspoređujući sve "za" i sve "protiv", koje potom procesiram u glavi pokušavajući doći do koliko-toliko realnih i objektivnih zaključaka. Poprilično mučna rabota s obzirom na to da se tijekom tih povijesnih trenutaka naprimjer Facebook toliko zapjeni da čovjek ne može steći realnu predodžbu ni o tome koji je dan u tjednu, niti koja rijeka teče ispod savskog mosta, a kamoli o čemu složenijem.
Ljudi se tamo kategorički podijele u samo dvije grupe, onu, dakle, "za" i onu "protiv", a iz krajnosti teško da se može išta pametno izvući. Tako sam zaključila da mi je najbolje igrati na kartu suzdržanosti i političke korektnosti. A jedini način da se na društvenim mrežama tipa Facebook izjasniš politički korektno jest taj da se uopće ne izjasniš. Tamo je zabetoniran stil – ili si s nama ili si protiv nas, i točka. Što god da kažeš, na sebe lako navučeš pravednički bijes neke od zapjenjenih strana i ne vrijedi ti onda prozirno izvlačenje na to da si ti samo ubogi izvanzemaljac, koji, brate, ama baš ništa tu ne razumije, da nikoga ne mrziš i da si na Zemlju došao u miru.
Najziheraškija rečenica
Najpovjesniji od svih povijesnih trenutaka u posljednje vrijeme bio je oslobađanje hrvatskih generala i njihov povratak u domovinu. Kao i u većini drugih, sličnih situacija, ja sam o tome imala svoj poseban stav. Drugim riječima, skoro pa da i nisam imala stav. Smatrala sam, ljudi su optuženi, ne znam jesu li krivi ili ne, valjda će sud u Haagu to znati pošteno procijeniti, i to bi uglavnom bilo to. Klonila sam se izjašnjavanja i branila svoju suzdržanost najpopularnijom rečenicom kod hrvatskih političara: "Neka institucije rade svoj posao." Kad to kažeš, ne možeš falit. Najziheraškija rečenica u povijesti svih ikad izmišljenih rečenica.
No, izmučena nemogućnošću da, prateći reakcije "običnih" ljudi po medijima i društvenim mrežama, dođem do ikakvog iole zdravorazumskog zaključka, odlučila sam pitanje o svemu postaviti dobroj prijateljici, s kojom imam predivan prijateljski odnos unatoč činjenici da o nekim bitnim stvarima mislimo potpuno drugačije.
Uhvatila sam je neki dan na kavi.
Savjetovanje na kavi
"Slušaj, kako to da si ti domoljub, a ja nisam i ipak se nikako ne možemo posvađat?"
Naravno, slijedilo je glupavo cerekanje i zafrkancija, tijekom koje me je ona nazvala izrodom, k'o što i zaslužujem, ali onda sam je "stisla" i natjerala da mi ozbiljno, koliko to ona već može, kaže što misli.
"Pa... Evo, danas je jedan kolega na poslu (malo ga baca udesno) reka za Gotovinu: 'Puka je!' Znači – dobro je."
"Ha? Dobro, ali mene ne zanima šta misli tvoj kolega, kojeg malo baca udesno, nego šta misliš ti?"
Frknila je, ali ipak nastavila.
"Ukratko: drago mi je zbog presude, najviše zbog ova dva lika, ali mi je krivo šta će uvik ostat maća na Hrvatskoj zbog divljanja posli Oluje, a moglo se drukčije. PUNO drukčije. Srbi? Taoci vlastite mitomanije o srpskim zemljama, kukaju i plaču o progonu nakon Oluje, a na tom području ništa hrvatsko nije preživilo u te četiri godine. To je prilično crno-bilo, a ima milijun nijansi (nažalost, uglavnom sivih) i traži malo dulji elaborat. Domoljub – da, zaslijepljeni nacionalist koji misli da ništa hrvatsko nije pogrešno – ne.
Opsesivna skidanja s liste prijatelja
Slušala sam je impresionirana njenom sposobnošću da čvrsto stoji iza svojih stavova, a da pritom ostane osoba s kojom je gušt porazgovarati o svakoj temi, pa čak i o onim, s obzirom na povijesni trenutak, delikatnim temama iza kojih, barem na Facebooku, slijede opsesivna skidanja s liste prijatelja svakog tko se usudio misliti drugačije o jednoj od onih, hm, pedeset nijansi sive. Zamislila sam se dobivši napokon dovoljno suvislog materijala za preispitivanje vlastitog stava. Glavom su mi prošli svi istupi generala Gotovine od njegovog povratka kući. Da, tako je i sam rekao: "Napokon sam se vratio kući."
Meni, kao nekome koga su skoro pa uvjerili da tu ne pripada, u pamet se urezala važna sitnica. Rekao je, naime, između ostalog, i: "Želim da u Hrvatskoj sretno žive svi njeni građani." Nije rekao "sve Hrvatice i Hrvati", nego "svi njeni građani". U tom trenutku pomislila sam kako me je general upravo riješio čina izvanzemaljca i promaknuo u čin građanina moje zemlje. Kao da sam se s njim nenadano i ja vratila kući. Što bi rekla moja prijateljica... Dobro je.
