Srednjoškolci koji su jučer bili u Saboru, nazočili su jednom, koliko god im se tako danas ne čini, kulturnom događaju. Naime, Sabor je po prvi puta u novijoj povijesti Hrvatske zaista nečemu služio, a to je da tim srednjoškolcima dočara što to jest teatar apsurda.
Ako su osjećali tjeskobu, moraju shvatiti da to tako mora - to i jest svrha teatra apusrda, taj besmisao ljudskih postupaka koji izazivaju tu tjeskobu, na našim prostorima prije svega egzistencijalnu tjeskobu.
Kulturno umjetničko društvo Zastupnici nisu jedini krivci za nju, što će, nadam se i srednjoškolci koji su njihovu izvedbu pratili s galerije shvatiti, no u teatru apsurda Hrvatski Sabor odigrali su jednu jako dobru predstavu.
Predstava, naime, počinje traženjem stanke, jer zastupnici ne bi smjeli baš toliko raditi, trebaju, ipak, malo i porazgovarati u tim pauzama kojim će besmislenim temama skretati pažnju s puno važnijih stvari.
Gordan Jandroković, koji igra ulogu popularnog Njonje, rekao je zastupnicima kako će prvo morati malo raditi i replicirati pa tek onda ići na stanke. I tu kreću prvi problemi. Oni problemi do kojih dođe kada nekom djetetu zabrane čokoladu, pa se ono naduri.
Kulminiralo je to u sukob u kojem je Njonjo zastupnicima htio poručiti da neće raditi ono što oni hoće imitirajući Zdravka Mamića za siromašne - nije rekao "Nećeš razbojniče", ali je pobjedonosno uskliknuo "Nema šanse!", jer je smatrao kako će na taj način pokazati tko je veći šerif i od lex Šerifa.
Počeo je iz udobne sive kožne fotelje govoriti o procedurama, namjeri da se nizom stanki onemogući završavanje rasprave o proračunu za 2018. godinu, pa rekao kako će on raditi ono što je za njega ispravno. Njegove riječi, pak, nisu se svidjele oporbi, SDP-u koji, čini se, potajno pokušava dati do znanja da zaista još uvijek vole Ivu Josipovića.
Njihovo lupanje palicama za replike po sabornici je, zapravo, udaraljkaška skladba Ive Josipovića iz njegove kampanje i promocije stranke Naprijed Hrvatska, iako se mora primijetiti da je Josipović, za razliku od svoje bivše stranke, energičnije udarao palicama. Bivši HNS-ovci u čitavom tom intermezzu, pokazali su da se njihov GLAS baš daleko i ne čuje, ili možda samo Goran Beus Richembergh zaista ništa nije čuo.
Zanimljivo je u tom trenutku bilo vidjeti da su članovi kulturno umjetničkog društva Vlada, na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem u ulozi Don Anemija, odigrali maestralne uloge. Plenković je, kao predstavnik najvišeg vrha hijerarhije, jasno pokazao koliko mu znači situacija u državi. Zavaljen u fotelju, samo je promatrao, bez ikakve potrebe da preuzme kontrolu i umiri situaciju, jer tko će ako neće on.
Primijetio je to i Davor Bernardić, pa je, u ulozi glavnoga heroja, suvereno došetao do govornice, položio obje ruke na nju i približio se mikrofonu kako bi svi čuli njegovo opominjanje Njonje da je prekršio poslovnik.
Galama, komešanje, izvođenje udaraljkaške skladbe, nesuvisle rečenice i pokoja uvreda ispunjavale su prostor. Čitav taj nered nije odgovarao Mostovcu Boži Petrovu koji je nadvikivanjem pokušao govoriti ni manje ni više nego o Mostovoj najomiljenijoj temi u teatru apsurda - poslovniku.
Drvio je Petrov o poslovniku, ali ga nitko nije pretjerano doživljavao, kao onda kada je sjedio na Njonjinom mjestu. Pokušao mu je pomoći i kolega Miro Bulj, čovjek koji se čitavo vrijeme trudi dobiti ulogu najvećeg govornika, Cicerona. Bolje da se bavi i njim nego faraonima koji su mu stalno u mislima.
A sličan problem, doduše ne s faraonima već s arhivima, ima Buljev kolega, Nikola Grmoja. Ili ga muče arhivi Udbe, ili arhivi Agrokorovih spisa. Ipak, koliko god pokušao postati prvakom drame, teško može konkurirati Kreši Beljaku i Stevi Culeju.
Beljak je jučer tijekom izvedbe zaista briljirao ulogom saborskog siledžije koji će, čim mu spomenete zakon jačeg, zacupkati poput zapuštene verzije Connora McGregora koja je još uvijek spremna na obračun šakama između populističkih ispada.
Njegov jedini i glavni konkurent, Stevo Culej inače poznat po igranju likova kojima u svakoj izvedbi sendvič padne na masnu stranu, odigrao je najbolju sporednu ulogu jer je upravo njegov lik bio zadužen da u čitavom besmislu srednjoškolce na galeriji natjera da se zapitaju gdje su bili 1991.
Kratki insert govora Franje Tuđmana kojeg je pustio na mobitel jasno pokazuje na kojoj smo točki vremenske crte stali. Jer, u konačnici, svi ti akteri teatra apsurda i njihovo uprizorenje kaosa u kojem se Hrvatska posljednjih 25 godina nalazi, rezultat su i naroda koji ih je doveo na vlast.
No tko narod može kriviti. Građani nisu znali da su povjerenje dali jednoj glumačkoj družini. No, nije sve tako crno, trebalo bi tu družinu pohvaliti za to što su barem malo podigli razinu obrazovanja u Hrvatskoj.
Rijetka je, ipak, prilika vidjeti teatar apsurda u Saboru, mjestu u kojem ni obrazovanje nije dovoljno relevantna tema za raspravu. Stara poslovica kaže da na mladima svijet ostaje, a za dobro ove države valja se nadati kako su srednjoškolci dovoljno pametni, uz sav taj Google, da shvate poantu izvedbe kulturno umjetničkog društva Zastupnici.