Nalaze se u radijusu od desetak kilometara. Jedan je bio glavni grad Hrvatske, drugi je „centar svijeta“ a treći je grad utjecajne velikaške obitelji Zrinskih. Jedan od njih izgorio je u velikom požaru 1776., drugi 1741., treći nije, no to, nažalost nije jedina pošast koja je zahvatila ove gradove. Radi se, naravno, o Varaždinu, Čakovcu i Ludbregu, a pošast koja je zahvatila sva tri grada je – politička neodgovornost. Upravo u tim trima gradovima, unatoč problematičnim ponašanjima lokalnih čelnika, građani te „problematične“ odlučili su reizabrati na visoke političke funkcije.
Tako je u Varaždinu 2017. godine mandat dobio Ivan Čehok – isti onaj varaždinski gradonačelnik koji je 2011. godine podnio ostavku iz istražnog zatvora zbog optužbi da je oštetio grad za višemilijunske iznose kroz nezakonitu zamjenu zemljišta s tvrtkama suoptuženog Davora Patafte. Iako su 2017. sudski procesi još bili u tijeku, Čehok kao nezavisni kandidat te godine pobjeđuje na izborima sa skoro 70 posto glasova.
Trenutni gradonačelnik Ludbrega, Dubravko Bilić, 2019. godine uvjetno je osuđen zbog zloporabe položaja. Prema optužnici, 2012. godine Bilić je donio odluku o isplati naknade za odvojeni život samome sebi, pri čemu je dobivao 1000 kuna mjesečno – iako na taj novac nije imao pravo jer u to vrijeme uopće nije živio odvojeno od obitelji. Da stvar bude još bolja, trebao je u državni proračun uplatiti naknadu štete od 24 tisuće kuna kao i troškove sudskog postupka, no čak ni sudske troškove nije na vrijeme uspio platiti.
A naš najrecentniji primjer dolazi iz Međimurske županije, u kojoj, očito, građani županu nisu zamjerili aferu trgovanja utjecajem, koja ga je prije dva mjeseca koštala upravo te pozicije. Matija Posavec je osumnjičen da je primio mito od 10 tisuća kuna, no unatoč priznanju korupcije, sa skoro 80 posto glasova u nedjelju je ponovno osvojio mandat međimurskog župana.
O zanimljivom fenomenu izbora neodgovornih političara na rukovodeće funkcije razgovarali smo s dr. sc. Ivanom Obadićem - docentom na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
„Izuzetno je problematično kada se na najodgovornije političke funkcije biraju osobe protiv kojih se vode kazneni postupci zbog korupcije. Dok je u većini europskih demokracija već opravdana sumnja u nezakonito postupanje dovoljan razlog za povlačenje iz politike, u Hrvatskoj još uvijek nije razvijena demokratska politička kultura u kojoj bi političari snosili političku odgovornost za nemoralne, nezakonite ili štetne odluke. Štoviše, istraživanje dr. sc. Vukovića pokazuje da u lokalnim sredinama što je političar korumpiraniji, to mu je veća šansa da ostane na vlasti zbog niskog postotka izlaznosti na izbore i stvaranja klijentelističkih mreža“ kaže Obadić.
Pravosudne afere kompromitirale pravosuđe
Dodaje da to nije jedini razlog zašto građani biraju političare protiv kojih se vode kazneni postupci – dugotrajni i neuspješni sudski postupci protiv pripadnika političke i ekonomske elite, kao i brojne pravosudne afere u velikoj su mjeri kompromitirali borbu protiv korupcije, ali i samo pravosuđe.
„Mjerodavna istraživanja potvrđuju da je javnost u velikoj mjeri izgubila povjerenje u pravni sustav i neovisnost pravosuđa. Trebamo li uopće biti iznenađeni ako je Matija Posavec percipiran kao žrtva, a ne kao osoba za koju postoji osnovana sumnja da je zlouporabila položaj i svoje ovlasti te počinila kazneno djelo?“, pita se.
„Ako se nešto ne promijeni ovakva situacija imat će dugoročno teške posljedice po naše društvo jer se sa svakom novom aferom produbljuje nepovjerenje u politički i pravosudni sustav što u konačnici uistinu može destabilizirati demokratske institucije i stabilnost društva. Sigurno je da nepovjerenju građana u tijela javne vlasti, političke stranke i političare posebno doprinose situacije kada političari unatoč pokrenutim kaznenim postupcima zbog sumnje na korupciju ne podnašaju ostavke, a još je gore kada se, unatoč potvrđenim optužnicama, ponovno kandidiraju i pobjeđuju na izborima“, smatra Obadić.
Ipak – ostaje optimističan i dodaje da na sjeveru Hrvatske koji se u ovom kontekstu ističe u negativnom svjetlu postoji pozitivan primjer grada Varaždina. Kaže da se, iako je Ivan Čehok prije četiri godine pobjedom na izborima ponovno postao gradonačelnik unatoč tri kaznena postupka koja se vode protiv njega, pokazalo da građani Varaždina ipak imaju razvijenu političku svijest. Tu su svijest pokazali na posljednjim izborima, na kojima je Ivan Čehok neočekivano izgubio – Obadić kaže da je to upravo zbog sukoba interesa, kao i odluka koje je donosio vezano uz njegove kaznene postupke.
Zanimalo nas je, kako je moguće da su se, bez obzira na podignute optužnice, pojedinci mogli rekandidirati na određene pozicije ukoliko znamo da sukladno Zakonu o lokalnim izborima, uz kandidacijsku listu, kandidati trebaju priložiti potvrdu da se ne nalaze u kaznenoj evidenciji, odnosno posebno uvjerenje o nekažnjavanju.
„Suvremeno izborno pravo u demokratskim političkim sustavima predstavlja veliki civilizacijski napredak. Ograničavanje prava kandidiranja osobama protiv kojih se vode kazneni postupci bilo bi protivno njihovim ustavnim pravima. Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno, a ograničenje pasivnog biračkog prava mora se temeljiti na sudskoj odluci“, objašnjava Obadić.
Optuženici se kandidiraju na izborima
Dodaje da mu je jasno da se prema javnosti to pokazuje kao jedna nelogičnost, jer se postavlja pitanje: „Kako je moguće da se optuženici za teška kaznena djela mogu kandidirati na izborima?“
"Sve to ispada nepravedno – političar protiv kojeg se vode kazneni postupci ne može raditi čak ni kao čistač u općini, gradu ili županiji jer mora prije zapošljavanja priložiti uvjerenje da se protiv njega ne vodi kazneni postupak, ali istovremeno – može biti izabran za načelnika, gradonačelnika ili župana", kazao je Obadić.
Smatra i da rješenje treba tražiti u ubrzanju sudskih postupaka protiv javnih dužnosnika koji bi se trebali završiti u najkraćem mogućem roku.
"S jedne strane postoji interes javnosti da se što prije utvrdi postoje li pravne zapreke da se netko kandidira ili obnaša javnu dužnost, odnosno ima li ili nema građansku čast, dok s druge strane i osobe protiv kojih se vodi postupak imaju interes da se s njih skine sumnja da su počinitelji težih kaznenih djela. Barem bi im to trebalo biti u interesu. U svakom slučaju je nedopustivo da je pravosuđe zbog svoje sporosti omogućilo da se za političke funkcije kandidiraju osobe protiv kojih se vodi nekoliko kaznenih postupaka već deset godina, bez da je donesena pravomoćna presuda, kao što je to slučaj s bivšim varaždinskim gradonačelnikom. Upravo ovakvi slučajevi potkopavaju povjerenje javnosti u pravosudni i politički sustav“, kaže.
„Sve veći broj slučajeva političara protiv kojih se vode kazneni postupci radi korupcije (a protiv nekih političara se vodi i više kaznenih postupaka), a koji unatoč tome ili možda upravo zahvaljujući koruptivnom ponašanju i političkom sustavu ostaju na političkim funkcijama i ponovno su birani, otvorilo je raspravu o ograničenju pasivnog biračkog prava. Samo rijetke europske države ne poznaju ograničenje pasivnog biračkog prava na temelju statusa građanske časti (tu se radi recimo o Finskoj, Švedskoj i Sloveniji), dok velika većina ograničava i privremeno isključuje iz političke zajednice osobe koje su osuđene, ali prema različitim kriterijima. Ograničenja pri tom moraju biti propisana zakonom, mora se poštovati načelo razmjernosti, a temelj mora biti u izričitoj odluci suda“, objašnjava Obadić.
'Nekoliko zakona definira biračko pravo'
Kaže da problem hrvatskog izbornog zakonodavstva leži u njegovoj neusklađenosti. Nekoliko zakona definira biračko pravo – Zakon o izboru za predsjednika Republike, o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, o lokalnim izborima, te Zakon o izboru članova u Europski parlament. Problem je u tome što svi ti zakoni predviđaju drugačija ograničenja pasivnog biračkog prava. Dok Zakon o izboru predsjednika predviđa najšire moguće pasivno biračko pravo, Zakon o lokalnim izborima predviđa najstroža ograničenja pasivnog biračkog prava. Tu dolazi do paradoksalne situacije – netko može biti biran za predsjednika Republike ili saborskog zastupnika, ali ne može biti biran za općinskog, gradskog ili županijskog vijećnika. Obadić kaže da je na to upozorio i Ustavni sud u odluci 4. travnja 2017. godine.
„Zakonsko rješenje koje bi poslalo ispravnu poruku javnosti, koje bi bilo na tragu vraćanja povjerenja građana u politički sustav, ujednačavanje je ograničenja pasivnog biračkog prava kako na lokalnoj tako i na državnoj razini na jednaki način, u skladu sa Zakonom o lokalnim izborima. Time bi se uvela opća zabrana kandidiranja osobama koje su pravomoćnom sudskom odlukom osuđene na kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci ili im je ta kazna zamijenjena radom za opće dobro ili uvjetnom osudom – do nastupa rehabilitacije“, predlaže.
Dr. sc. Ivan Obadić član je Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo, i upravo je o ovoj temi organizirao znanstveni skup „Politička (ne)odgovornost i korupcija“, na kojoj se bavio upravo temom postrožavanja uvjeta kandidiranja za političke funkcije. Kaže da smo već trebali donijeti zakonska rješenja kojima bi se ujednačili i postrožili uvjeti kandidiranja za političke funkcije. To nije njegovo subjektivno mišljenje – istraživanja već dulje vrijeme pokazuju izrazito nisko povjerenje građana u političke institucije, Vladu i Sabor, po čemu smo jedna od najgorih država Europske unije. „Raširena korupcija i niz afera stvorile su negativnu klimu prema političarima. Postrožavanje uvjeta kandidiranja za političke funkcije sigurno ne bi riješilo ovaj ozbiljan problem, ali zajedno s transparentnim načinom upravljanja i trošenja javnih sredstava, stvarnom borbom protiv korupcije i drugim mjerama, predstavljalo bi korak u pravom smjeru“, smatra.
Politička odgovornost kao pokazatelj razvijenosti
Dodaje da je potrebno promijeniti i Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i omogućiti lakši opoziv čelnika lokalne izvršne vlasti, ograničiti reizbor župana, gradonačelnika i načelnika na najviše dva mandata te dodatno zakonski i institucionalno ojačati borbu protiv korupcije na lokalnoj razini – jer upravo na lokalnoj razini je ona najraširenija.
Postavlja se pitanje – trebaju li građani biti taj „filtar“ koji će omogućiti odnosno onemogućiti pristup vlasti kandidatima protiv kojih se vode procesi, pa njihove odluke možemo shvatiti kao da „su izabrali što su htjeli“ i da u tom smislu ne treba ograničavati volju naroda? Dr. sc. Obadić kaže da tu postoji problem nedostatno razvijene političke kulture i odgovornosti nositelja vlasti. „Upravo je politička odgovornost pokazatelj razvijenosti civilnog društva i građanske (političke) kulture. U razvijenim zemljama s dugom demokratskom tradicijom postoje mnogi primjeri kada su političari samo zbog opravdane sumnje u zlouporabu položaja podnijeli ostavku. Stvar je moralnog i ljudskog profila osumnjičene ili optužene osobe, te političke (ne)kulture, ali i pritiska javnosti kako političari doživljavaju svoju osobnu i političku odgovornost. Kod nas nažalost, kada izbiju afere, brkaju se pojmovi presumpcije nevinosti i političke odgovornosti“, kaže.
Objašnjava da su presumpcija nevinosti i politička odgovornost
dvije različite vrste odgovornosti. Presumpcija nevinosti je
pravna kategorija i jedno od temeljnih načela suvremenog sustava
ljudskih prava. S druge strane, politička odgovornost ne ovisi o
tome je li povrijeđen neki propis ili ne. „Političkom
odgovornošću želi se povećati pažnja i savjesnost obavljanja
službe, spriječiti zloporabe i pristranost. Svrha političke
odgovornosti je osigurati povjerenje u efikasnost i
vjerodostojnost vlasti. Unatoč presumpciji nevinosti kao jednom
od temeljnih načela suvremenog sustava ljudskih prava koja
utvrđuje da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno, javni
dužnosnici trebaju stvarati dojam transparentnosti i odgovornosti
prema funkciji koju obavljaju jer oni svojim djelovanjem mogu
napraviti znatnu štetu javnom interesu i povjerenju građana u
državne institucije“, zaključuje Obadić.
