Te 1952-ge učenika četvrtog, završnog razreda, bilo je čak 245. Na proslavi ih je bilo tek šestero.
Nasmijani i raspjevani. Baš kao te 52. kad su završavali školu. Sve drugo, od tada do danas, jako se promijenilo, ali je njihovo prijateljstvo iz školskih klupa ostalo isto. Bez obzira na godine ili bolne zglobove.
Fotografiju s mature, razumljivo je zašto, nemaju. Ali zato su sve ostale godine druženja itekako dokumentirali u Knjizi sjećanja. Na fotografijama ih je iz godine u godinu sve manje.
"Od svih tih vitezova jedino sam ja, uz pomoć, drvenog prijatelja došao do ovdje", kaže umirovljeni učitelj, Marijan Čorić.
Izrađivali su i spomenicu i svake godine novi amblem kao podsjetnik na druženje.
"Obećali smo si, tko zadnji ostane taj će odnijet u muzej", kaže Nevenka Kutnjak, umirovljena učiteljica.
Dekretom je bilo odlučeno da ih se, nakon školovanja, na posao može poslati bilo gdje.
"Ja otvaram i kaže Konjščina Donja. Gdje je to?", pitao se Čorić.
Iako su svi oni već dugo u mirovini nekih se uspomena i navika teško riješiti. Pa tako utišavaju jedni druge kao nekoć svoje učenike. I baš poput svojih đaka dižu ruke u zrak.
Bez obzira na njihovu dob, od ovih bi se i učiteljica i učitelja itekako još puno toga moglo naučiti. Primjerice, lekcije o skromnosti.
"Evo ovo što sam odjenula to sam štrikala prije 50 godina", kaže Katarina Debelić, umirovljena učiteljica.
"Kad smo išli na maturalno putovanje u Split napunili smo si jednu punu teglu sira i vrhnja i narezali gore luka i to nam je bila marenda koju su nosili sa sobom. Spavali smo u učiteljskoj školi u Splitu, na klupama", objašnjava Kutnjak.
"Mi smo svoj životni ispunili test. Na tom svijetu stalna samo mijena jest. Živila!", poručuju.