"Mi smo bili baranjska obitelj koja se deklarirala kao mađarska manjina, ali kada je došao rat, nas tri brata nismo dvojili oko stupanja u obranu svoje domovine i svog sela", kaže Šandor Šilješ (48) iz Bilja, branitelj, dragovoljac, zatočenik, danas vojni umirovljenik, piše 24sata.
Nakon događaja u Borovu selu, pristupio je rezervrnom sastavu policije, a braća u ZNG. Imao je 22 godine, a braća su bila šest godina starija. Ujutro 3. kolovoza 1991. počeo je napad na Baranju.
"Taj dan je bio neopisiv. Granate odsvakud, meci frcaju, ne znaš odakle što dolazi. Od života i smrti dijele te vrata. Mi smo u kući, a četnik sa druge strane. Dijeli vas 20 cm, ako te otkrije, gotov si", priča Šilješ.
Nakon pada Bilja, četnicu su uhtili Šilješa i braću. Budući da je bio pripadnik rezervnog sastava policije, odvojili su ga i odvezli u Beli Manastir, a onda u Srbiju u Sombor. Ondje su dobili prve batine. Nakon par sati, ponovno su ih odvezli maricom za Bubanj potok. Ondje se nalazio obučni centar za Arkanovce, gdje su ih ponovno istukli.
"Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri. Bio sam šokiran, kao u nekom polusvijetu sam ulazio i izlazio iz te marice, tamo i vamo. Istuku te i šalju dalje", govori Šandor kojega su u Bubanj potoku neprestano ispitivali o tome koliko je ljudi ubio, koliko žena silovao. Svako ispitivanje trajalo je satima, za svaku minutu šutnje dobivao je silovite udarce u glavu, bubrege, među rebra, u trbuh.
U sobi je bilo desetak vojnika. Probudio ga je kapetan, koji mu je rekao da se ništa ne boji jer ga neće ubiti, ali će ga tući dok ne umre. Glavom mu je udarao o rešetke na krevetu, nakon čega ga je oblila krv i uhvatila nesvjestica.
"Probudio sam se u krevetu sav u krvi. Ponovo su me izvukli, polili vodom i opet počeli tući. Stavljali su mi pištolj u grlo, urlali da kleknem i molim za život.", govori Bilješ.
Kaže kako je zlostavljanje svaki put trajalo pola sata, nakon čega je uslijedio prekid od par sati, pa opet nastavak zlostavljanja. Tada su ih opet odvezli maricom u Topčider, gdje je provezo sedam dana zatočeništva, za koje kaže kako su bili najgorih sedam dana u njegovih 117 dana zatočeništva.
Ondje su ga dočekali vojnici JNA, za koje je prvo pomislio kako neće biti agresivni. Kasnije je shvatio da je bio u krivu, kazavši kako je svaki od tih dana molio za smrt, tijekom kojih su mu gasili cigarete po nogama i rukama, lomili mu rebra, udarali po glavi.
"Šamarali me toliko da sam pljuvao komade zubi. Oni su se svemu smijali. Svako novo ispitivanje bilo je drugačije. Sadržavalo je nove torture. Gušili su me žicom, bockali iglama po tijelu. Opet se gubim u vremenu i nesvjestici. Budim se u svojoj ćeliji, u kojoj sam bio sam. Čujem druge zatvorenike kako jauču, mole ih da ih puste na miru.", govori Šandor.
"Meni ulaze petorica. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače. Špagom su mi svezali mošnje i vuku me po sobi. Viču: “Šta je ustašo, dereš se, plačeš, boli”. Pa, kako neću plakati, boli", priča Šandor.
Kasnije je stigla komisija u ćeliju koja mu je pročitala presudu. Osuđen je na 20 godina zatvora u Beogradu. Teretili su ga i da je kao Mađar došao u Hrvatsku ubijati Srbe. Onda su ih 6. listopada 1991. autobusima odvezli u logor u Begejce.
"Smiješno će zvučati, ali naspram Topčidera, Begejci su bili “mila majka”. Nakon dolaska Vukovaraca, uglavnom su se iživljavali na njima. Nadao sam se da ću tu pronaći braću, ali ubrzo sam shvatio da se uzalud nadam, da su vjerojatno ubijeni. Nadao sam se samo da nisu prošli torture kakve sam ja prošao, kada se metak u čelo čini kao dobitak na lutriji", kaže Šandor Bilješ za 24sata.
