KAD VAS 'TRESNE' BLIZINA SMRTI: /

Rojile su mi se crne misli, a žena pored mene je zavapila: 'Recite mojima da mi je žao što nisam izdržala...'

Image
Foto: Dubravka Petric/PIXSELL

Kada imate već godina iza sebe i pored sebe vidite osobu koja možda proživljava posljednje trenutke života, to su trenuci u kojima neminovno razmišljate o smrti.

27.10.2019.
20:23
Dubravka Petric/PIXSELL
VOYO logo

Kada se nađete u bolničkom krevetu s bolovima u abdomenu neodređenog uzroka, iscrpljeni od nedostatka hrane i vode te spojeni samo na infuziju, nije nimalo psihički ugodno. Tim više ako se s vaše desne strane u krevetu nalazi potpuno žuta žena koja ima problem sa žuči i boluje od raka, a s vaše lijeve strane oronuo muškarac, sklupčan u fetus položaj, odjednom počne zapomagati kako će mu crijeva eksplodirati. To su trenuci kada neminovno počnete razmišljati o smrti kao realnom fenomenu koji je u suvremenom društvu odvojen od svakodnevnog, užurbanog života.

Intenzivan radni ritam, puno kofeina, kave i energetskih napitaka doveli su me u nezavidnu poziciju. Litra i pol energetskih pića na prazan želudac u trenucima očaja bili su previše. Problemi su brzo počeli te sam završio na Hitnoj u Osijeku. Odmah su me primili. Tlak je bio previsok te su me poslali na vađenje krvi, urina i daljnje preliminarne pretrage. Na samom početku, sestra mi je otvorila venski put i injektirala izravno u krvotok sredstvo protiv bolova. Iako za to još uvijek nije bilo konkretnog razloga, to je trenutak kada sam počeo razmišljati u crnim scenarijima te sam omamljen ostao bez riječi kada me je sestra pitala kako se osjećam. „Nas se trebaš najmanje bojati“, rekla je druga dežurna sestra.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon tri sata pretraga i ponovnog testiranja urina na Hitnoj pozvali su me na konačni razgovor. Vitalni organi su se činili neoštećeni i u redu, međutim analiza krvi je pokazala simptome upale i povišen bilirubin (hiperbilirubinemija), zbog čega su prvo posumnjali na problem sa žučnjakom ili neku infekciju. Razmišljali su da mi prepišu antibiotike, međutim onda mi je nadzornica rekla da su vijećali i u razgovoru s glavnim liječnikom odlučili ponuditi mi trenutnu hospitalizaciju.

Utješili su me da vjerojatno nije ništa ozbiljno, iako to nisu mogli sa sigurnošću garantirati, pa su smatrali da je potrebno izvršili daljnje pretrage i nagledati me.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prihvatio sam i uskoro je došla sestra koja me je odvela do sobe Klinike za unutarnje bolesti. Dobio sam krevet u sredini. Lijevo, pored mene spavao je muškarac s početka priče. Bio je sklupčan u položaju fetusa te je povremeno bulaznio pod utjecajem sedativa. Desno od mene ležala je starija, umirovljena žena koja je izgledala potpuno žuto i u lošem tjelesnom stanju, ali svjesna svega i pričljiva.

Odmah sam dobio infuziju, lijek protiv bolova i mučnine te mi je rečeno da ne smijem ni jesti ni piti vodu sve dok glavni liječnik ne odluči suprotno. Iako su na Hitnoj preporučili i terapiju antibioticima, liječnik se odlučio na klasično „samoliječenje“ organizma uz intravenozni dodatak elektrolita, glukoze i vitamina.

Psihološka borba

Kada sam ostao sam sa svojim mislima, bez energije budući da već gotovo dva dana nisam ništa jeo, s neugodnim osjećajem spojenosti na infuziju, uhvatio me je blagi panični napad. Nisam mogao ništa raditi osim ležati na leđima u krevetu, a mozak mi je inače navikao stalno biti zabavljen s nečim, na stalni protok informacija i podražaje. Vrijeme se iznenada usporilo. Prve minute su užasno sporo prolazile, tako da sam se borio sam sa sobom kako bih se opustio i usmjerio svijest na sadašnji trenutak i ono što me okružuje. To je bio najteži dio. Duh želi jedno, a tijelo mu ne dopušta.

Ne bih li se opustio i smirio odlučio sam shvatiti trenutnu situaciju poput vježbanja meditacije. Nemam baš nikakvog iskustva u tome, no pročitao sam knjigu „Waking up“ neuroznanstvenika Sama Harrisa u kojoj je opisao svoja dugodišnja iskustva u prakticiranju meditacije, pa sam pokušao primijeniti jednostavne savjete poput čišćenja uma od misli i usmjeravanje svijesti prema percepcijama koje se pojavlju. Nije mi to baš pošlo za rukom, ali vrijeme je učinilo svoje pa sam se prilagodio situaciji i počeo opuštati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

'Crijeva će mi eksplodirati'

Moj "cimer" s kreveta lijevo se potpuno probudio. "Joj, pa to nije normalno kako boli, crijeva će mi eksplodirati", počeo je bespomoćno zapomagati i grčiti se. Izgledao je fizički jako loše i propalo. Izrazito mršav, suh, upijena lica, sijede kose i crnih zuba doimao se kao da je bolestan starac koji ima preko šezdeset ili sedamdeset godina, a zapravo je imao 41. Bio je tek tri godine stariji od mene.

Idući dan sam dobio za doručak četiri nove vrećice infuzije. Dok sam gledao tekućinu kako kapa činilo mi se kao da će biti potrebno beskonačno dugo vremena dok ne iscure. Za otprilike dva sata pozvali su me na gastroskopiju. Teoretski sam znao što me čeka – pošpricat će mi grlo lokalnim anestetikom i potom kroz grlo ugurati savitljivu glatku cijev debljine do 8 mm s rasvjetom i kamerom na kraju kako bi pregledali sluznicu i unutrašnjost želuca, jednjaka, dvanesnika i ždrijela. Lagao bih kad bih rekao da je pregled ugodan, no srećom nije dugo trajao. Dvije starije bakice obavile su pregled prije mene i obje su izašle vidno šokirane.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jedna od dvije najteže pretrage bila je iza mene. Sljedeći dan me je čekala kolonoskopija, pa mi je sestra nešto iza 15 sati donijela laksativno sredstvo za čišćenje crijeva. Riječ je o gorko-slanom pripravku koji je potrebno popiti u dva navrata. Jednu litru pripravka i jednu litru vode, pa potom četiri sata kasnije ponoviti postupak. Tek nakon čišćenja, četvrti dan nakon početka simptoma, osjetio sam kako bol u stomaku popušta.

Hoću li umrijeti?

Međutim, odjednom mi se u um ušuljala bojazan da bi kolonskopija mogla pokazati tumor debelog crijeva. Ponavljao sam si da je vjerojatno sve u redu, no okruženje oko mene je pojačavalo negativne misli. Dok se stanje muškarca pored mene popravilo, ženino stanje desno od mene se pogoršalo. Uhvatila ju je velika kriza, teško je disala i ponavljala kako misli da ovaj put neće moći izdržati. Rekla nam je da poručimo njezinim najbližima da joj je 'žao što nije izdržala'. Do sljedećeg jutra jedva je govorila, ali je ipak nekako nazvala kćer kako bi se oprostila i preko nje poručila rođacima da nema snage razgovarati i da se neće javljati na mobitel.

Kada imate već godina iza sebe i pored sebe vidite osobu koja možda proživljava posljednje trenutke života, to su trenuci u kojima neminovno razmišljate o smrti. Tada se javlja nešto poput Heideggerove tjeskobe koja otkriva ništavilo i konačnost vlastitog bića na koje u normalnom tijeku života uglavnom zaboravimo. Zaokupljen mislima i zvukovima teškog disanja bolesne žene znao sam gledati kroz prozor fragmente odvijanja te osječke svakodnevnice.

Sigurno zvuči otrcano, no obične stvari poput zelene krošnje drveće, ptica u letu, zvukovi tramvaja i automobila koji nekuda putuju, topao zrak i zrake sunca pobuđivale su u meni intenzivne emocije kakve dugo nisam osjetio. Tada shvaćate što je doista vrijedno u životu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Srećom, nakon liječničke pomoći, ženi se kasnije nešto poboljšalo stanje. Ipak, nikako je nisu uspjeli odžutiti, a to je bilo nužno da bi se obavila operacija. U međuvremenu sam obavio kolonoskopiju koje se uopće ne sjećam jer sam bio pod općom anestezijom i spavao. Drago mi je zbog toga, iako je navodno bezbolna, ali vrlo neugodna, tako da kod nekih može izazvati paniku. Nekih stvari se bolje ne sjećati. Dapače, tih 40-ak minuta sam se konačno dobro naspavao i čak sam se probudio s neobično dobrim osjećajem.

Rođendan na isti dan i najbolji poklon

Sljedeći dan, u srijedu, bio mi je rođendan. Osjećao sam se dosta dobro, bolova više gotovo nije bilo. Iz kreveta sam se digao nešto iza 6 sati, otuširao se i nestrpljivo čekao vizitu kako bih saznao rezultat kolonoskopije. U međuvremenu, "cimeru" s lijevog kreveta zazvonio je telefon. "Danas mi je rođendan", rekao je. Učinilo mi se da nisam dobro čuo, pa sam ga priupitao je li mu doista danas rođendan. Potpuno je zaboravio na njega. Kada sam mu rekao da sam također rođen na današnji dan samo smo se u nevjerici gledali neko vrijeme. Potom mi je ispričao kako živi na početku jednog malog sela i da je u mladosti bio dobar igrač šaha.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bravo za liječnike i sestre, ali bolnica je u lošem stanju...

Moram pohvaliti sve sestre i liječnike u osječkoj bolnici. Barem prema meni, svi su bili dobri i pažljivi. Jedini vidljivi problem je dosta loše stanje Klinike za unutarnje bolesti. U toletima se osjeća dim cigareta, na jednoj WC školjci nedostaje daska, u sobi je bilo dosta insekata, paukova i nekih zelenih buba. Premalo je sestara, a i higijenska njega nije na nivou, pa se sjećam da je jedna starija žena pitala kada će je oprati budući da je ona sama u nemogućnosti to obaviti. Sestra je na to samo odgovorila da je to nekad bio odjel s najboljom higijenskom njegom, no, nažalost, to više nije.

Imao sam više sreće nego pameti. Barem za sada...

Došlo je vrijeme za vizitu. Dobio sam najbolji mogući rođendanski poklon. Kolonoskopski nalaz je uredan i nakon doručka mogao sam napustiti bolnicu na kućnu njegu. Konačna dijagnoza: kronični gastritis i anemija. U konačnici, imao sam više sreće nego pameti. Barem za sada. Ništa još nije gotovo, dobio sam lijekove, a za dva mjeseca čeka me kontrola i još neki testovi. Međutim, dobio sam i vrijednu životnu pouku. Izbacio sam energetska pića o kojima sam postao ovisan, a počeo jesti više manjih i kvalitetnijih obroka.

Sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo
Još iz rubrike