Renata, Marija i Ivona su Dubrovkinje koje su se odazvale 1991. godine za vrijeme napada na grad, svoju mladost stavile su na raspolaganje tako riskiravši život za vrijeme najtežih trenutaka u novijoj povijesti Dubrovnika, piše Dubrovački dnevnik.
Bile su u ranim dvadesetima te 1991. godine kada su u listopadu započeli napadi na Dubrovnik. Točnije Renata Begušić i Marija Kolić imale su 25, a Ivona Bijač Nikolić 21 godinu kada su prošle obuku prve pomoći u tadašnjem Centru za obavješćivanje gdje je bila njihova ekipa s kojom su se družile. U početku je sve krenulo bez ikakve primisli da bi stvari mogle biti loše. Prisjećaju se kako su mnogi dečki iz njihovog društva prošli obuke tijekom ljeta zbog čega su im i one "dosađivale" da prođu isto.
"Ma sve je nekako krenulo dječje. Dečki su govorili da nismo normalne jer tad još uvijek nije krenuo rat, ali jednoga dana u kolovozu Boris Peričić Ćiro, koji je kasnije bio naš zapovjednik, nazvao nas je i pitao želimo li proći obuku jer oni žele oformiti jedinicu. Odmah smo pristale", prisjećaju se one kako je sve počelo. Uz njih je obuku prošla i Spomenka Jurković koja je također bila dio jedinice pri Centru za obavješćivanje.
U nabavci oružja
Rat ih je zatekao po povratku iz Splita gdje su išli u nabavu oružja koje je bilo namijenjeno za obranu Dubrovnika. Dodaju kako su išle kao kamuflaža uz policiju dogovoriti naoružanje grada što se tada nije smjelo znati jer praktički rat na dubrovačkom području još nije krenuo. Početak napada na grad zatekao ih je upravo na putu prema doma.
"Bila je to noć s 2. na 3. listopada koju nećemo nikad zaboraviti jer su praktički zapucali po nama s Golubovog kamena. Iz Neuma smo vozili bez svjetala, preko Majkova i Gornjih sela, Slano je bilo u potpunom mraku, a Arboretum u Trstenom je gorio. Imali smo vezu putem Motorola s Centrom koji su davali upute kako i kamo se kretati. Jedan nam je kolega rekao da legnemo i sakrijemo glave", opisuju one tu tešku noć koja ih je osvijestila kakvo zlo se sprema. No, nisu se prepale i odustale. Po dolasku u Dubrovnik javile su obiteljima da su stigle i tada ostale spavati u Centru za obavješćivanje koji se nalazio na mjestu sadašnjeg Centra 112 u blizini Opće bolnice. Sutrašnji dan za njih je bio jednako traumatičan.
"Rekli su nam da imaju dojavu kako će avion bombardirati zgradu u kojoj se nalazimo zbog čega smo morali poći u atomsko sklonište. Ja sam rekla da ću poći čim skuham kavu, ali Aljoša Nikolić je rekao da moramo ići odmah i objasnio nam je kako ćemo izaći ako se zatrpa sklonište. Izlaz je bio u more na Medarevu!", govori o traumatičnom događaju Marija Kolić.
Zbog oštećenja skloništa, njihova je jedinica kasnije bila u skloništu crkve sv. Mihajla, zatim u tzv. Titovoj vili gdje je bilo zapovjedništvo pa kasnije u Vili Beograd, a nakon toga prebačeni su u Ženski đački dom. Tako je zapravo nastala njihova jedinica koja je kasnije pripala 163. brigadi, 1. bojna, 2. satnija.
Brinule su se za logistiku
Renata, Marija i Ivona nisu bile naoružane, ali dodaju kako su vojnicima bile od velike pomoći jer su se brinule za logistiku poput isplate plaća, ali i kuhanja.
"Ma mi smo se samo slikale s puškama", kroz smijeh govori Marija Kolić koju su zbog odrješitosti i glasnog govora tada u šali zvali Tus po legendarnom generalu Antonu Tusu. Zbog mladosti i dobre ekipe koja ih je tad držala na okupu činilo im se kako se igraju rata, no osvijestio ih je gubitak dragog prijatelja i rođaka Marije Kolić. On je poginuo 22. listopada, a Marija se prisjeća kako mu je spakirala ruksak što je bio njihov zadnji susret jer se tada 23-godišnji Mario Vuković više nije vratio s položaja iz Župe dubrovačke.
"Svi smo bili u šoku... Ljudi su nam govorili da idemo iz Dubrovnika, čak smo jednom imale isplaniran put brodom za Istru, ali je stigla dojava kako Slavija prvo ide u Crnu Goru pa smo odustale. Nakon toga smo rekle - ako tad nismo pošle, nećemo nikad, i tako je i bilo", prisjeća se Ivona Bijač Nikolić koja je tada bila studentica, a brat joj je također bio branitelj u Odredu naoružanih brodova.
"Tada nitko nije išao iz nekog interesa nego iz srca i ljubavi prema domovini i gradu", govori Renata Begušić koja je za vrijeme rata upoznala supruga Zlatka koji je bio zapovjednik njihove satnije.
U centru zbivanja
Bili su tada u centru zbivanja, svi su živjeli kao u nekoj velikoj zajednici, muškarci su išli na položaje, a žene ih dočekivale i hrabrile. Prisjećaju se kako su sve znale što se događa jer su imale pristup vezama pa su tako stalno strahovale za svoje obitelji i prijatelje.
"Iz prve ruke smo pratile napad na Srđ, stalno su govorili kako će nas gađati nekim specijalni mecima, a posebna je priča kako će doći američki brod i sve nas spasiti", iznose one svoja sjećanja.
Danas je Renata Begušić poslovna tajnica u Dubrovačkom vjesniku što je radila i prije rata, Marija Kolić zaposlena je u Hvidri i vodi brigu o udrugama iz Domovinskog rata, a Ivona Bijač Nikolić je djelatnica Turističke zajednice Dubrovačko-neretvanske županije u odjelu za odnose s javnošću. One su braniteljice Dubrovnika koje su dobile priznanje od Grada Dubrovnika povodom obilježavanja 20. godišnjice u prigodi proslave Dana Dubrovačkih branitelja. To im puno znači jer su ponosne na ratne dane koje su provele u odorama Hrvatske vojske u gradu za vrijeme najteže borbe. Ipak nisu dobile ono konačno prizanje koje im po zakonu pripada budući da su u registru branitelja, a to su spomenice Domovinskog rata.
Svake godine sastaje se ekipa koja je bila dio 163. brigade. Njih pedesetak okuplja se na večeri gdje se prisjećaju dogodovština iz rata, raduju se životu za koji su se borili, u srcima nose poginule pa zaplaču, ali i zapjevaju, piše Dubrovački dnevnik.
