Hrvatska kojoj pripadam odnijela je (relativnu) pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora. To je Hrvatska koja ljude ne dijeli po etničkoj, vjerskoj, spolnoj ili rasnoj pripadnosti; Hrvatska koja u različitostima vidi prednosti i potencijale, a ne prepreke i nedostatke; koja zločince ne razlikuje po nacionalnosti nego po karakteru zločina; koja smatra da kršitelje zakona treba kazniti, a ne nagraditi visokim političkim pozicijama; koja nema nedoumica jesu li Hrvati učinili dobar potez 22. lipnja ili 10. travnja 1941., i koja baš zbog toga nema potrebe živjeti u prošlosti i mijenjati je, nego je okrenuta budućnosti. To je Hrvatska koja drugačija mišljenja doživljava kao priliku za dijalog, a ne kao poticaj na mržnju i uvrede.
Unatoč pobjedi, ona kojoj pripadam ipak je manjinska Hrvatska. U odnosu na nešto više od pola milijuna birača s kojima dijelim velik dio stavova o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, dvostruko više birača ima sasvim drugačiju viziju Hrvatske.
Više od milijun ljudi podržalo je kandidate koji svojim izjavama pokazuju da ne razlikuju patriotizam od nacionalizma, koji za komplicirane probleme imaju jednostavna populistička "rješenja", koji ne vide ništa sporno u druženju s osobama osumnjičenima i optuženima za kriminal, i osobama koji sebe nazivaju štovateljima i sljedbenicima ustaškog pokreta.
Zazivanje autoritarne vlasti
Više od milijun ljudi glasalo je za kandidate koji umjesto razvijanja demokracije i institucija pravne države zazivaju jačanje autoritarne vlasti pojedinca. Više od milijun građana Hrvatske glasalo je za predsjedničke kandidate kojima izjave o nošenju kolača u zatvor osuđenicima za gospodarski kriminal, ili pomilovanju ratnih zločinaca nisu gafovi nego jasan politički i svjetonazorski stav. Upravo zato što s njima dijele takve stavove su i glasali za njih.
Ali, sve navedeno nije nikakva novost. Takvo shvaćanje pravne države i uloge političara već je trideset godina hrvatska realnost koja samo potvrđuje da borci protiv nedemokratskog sustava nisu nužno i borci za demokraciju.
I još nešto. Za razliku od mnogih europskih država koje su u zadnjih nekoliko godina skrenule udesno Hrvatska tek tu i tamo vrlo sramežljivo pokaže interes za skretanjem ulijevo. Očito su većini Hrvata iskustva skandinavskih ljevičara u izgradnji najnaprednijih društava na svijetu manje zanimljiva od npr. iskustava mađarskih i poljskih desničara u opstrukciji demokracije i civilnog društva.
Nacionalistička desnica u sukobu s vremenom
Osim toga, treba naglasiti da je hrvatska desnica tek manjinski demokršćanska, a većinski najčešće samo nacionalistička. I u očiglednom sukobu s vremenom u kojem djeluje, ako je suditi po temama koje su joj u fokusu. O tome govori i činjenica da umjesto s konkretnim rješenjima iz područja obrazovne, ekonomske, zdravstvene, kulturne ili vanjske politike dobar dio hrvatskih desnih političara još uvijek veći uspjeh na izborima postiže borbom protiv Jugoslavije, komunjara, udbe ili ćirilice.
Svjestan svega navedenog, prije svega načina na koji (najveći) dio hrvatskih birača promatra svijet oko sebe, unatoč prednosti koju je kandidat ljevice ostvario u prvom krugu izbora bojim se da bi drugi krug mogao pokazati da se radilo o Pirovoj pobjedi.
Ali, čuda su ipak moguća, posebno ako vjerujete u njih. A, ima li boljeg razdoblja u godini kada upravo zahvaljujući vjeri neuobičajene pojave izgledaju ostvarivije nego inače?
Zato, ajmo i mi (po)vjerovati! I, naravno, izaći 5. siječnja još jednom na izbore.
