Obična baterijica, kakve nalazimo i u jednokratnim e-cigaretama (tzv. vajpanje), može doslovno izazvati vatreni pakao, naročito ako se zapale u postrojenjima gospodarenja otpadom. U blizini plastike i papira litij-ionska baterija okidač je za scenarij iz noćne more, a hrvatska stručnjakinja za otpad i zaštitu okoliša prof. Aleksandra Anić Vučinić navela je kako je upravo takva baterijica nedavno bila uzrok požara u jednom od takvih postrojenja.
Gostujući u našem podcastu "Ideje na stolu", prof. Anić Vučinić navela je zapanjujuće podatke vezano uz baterije.
"Nedavno sam slušala na online simpoziju proizvođače elektronike i reciklažere, znala sam da je problem veliki, ali nisam shvaćala koliko. Francuzi su rekli da se od 2009. broj požara u postrojenjima gospodarenja otpada kod njih povećao za 4000 posto. Razlog su uređaji s malim baterijama, u pravilu litij-ionskim, koje se lako oštete i koje se aktiviraju u dodiru s kisikom i drugim metalom", pojasnila je.
A tih baterija je posvuda, uz elektronsku cigaretu daje primjer i ogrlice za pse preko kojih vlasnici mogu pratiti lokaciju ljubimca. Sve to je, zapravo, elektronički otpad, a ne plastika.
"Istina je da je jedno naše postrojenje u Hrvatskoj gorjelo upravo zbog toga. Mnogi bacaju taj sitni elektronički otpad u crnu kantu ili u plastiku, a da biste sortirali otpad, morate otvoriti vrećicu i naravno da se to ne radi rukama nego postoji stroj koji vreće trga otvaračem koji je od metalni. Ponekad otvarač pogodi baterijicu", otkriva jedan od mogućih scenarija u kojem baterijica može izazvati požar.
Požari koji se teško gase
A još uvijek nema strojeva koji mogu "detektirati" baterijice u otpadu prije nego one "kresnu". "Takve je požare potom teško gasiti i jedini je način potapanje u mnogo vode - što je vrlo teško izvedivo. Englezi su rekli da im zbog toga svaki tjedan gori jedan kamion koji odvozi otpad", navodi i dodaje da za sad nema rješenja ovom problemu, osim u edukaciji ljudi da baterijice i sitni elektronički uređaji nikako ne idu u plastiku niti u crnu kantu, nego se izdvajaju kao elektronički otpad.
No, jednom kad plane buktinja, mnogima se uvuče strah u kosti i u zraku lebdi pitanje - koliko je to opasno za zdravlje ljudi.
"Navela bih primjer razgovora sa svojim prijateljima koji se znaju ponosno pohvaliti da odvajaju plastiku u žutu vrećicu pa kažu da 'recikliraju'. Ali kad se plastika ubaci u žutu vrećicu, tek onda postaje problem jer ima sedam do 10 vrsta plastike koje se međusobno ne mogu miješati. Opasan je pritom PVC, odnosno polivinil klorid, koji sadrži klor koji se oslobađa kod nekontroliranog gorenja. Tada se stvaraju dioksini i furani koji potom nekontrolirano izlaze, dok je u energanama takvo gorenje kontrolirano i zato smatram da nam one trebaju", pojašnjava naša sugovornica.
Posebno ističe ABS plastiku od koje se, na primjer, rade printeri, a riječ je o plastici koja mora biti otporna na toplinu dok se uređaj zagrijava. Problem je što se kod požara kod takve plastike stvaraju spojevi broma i klora koji potencijalno mogu biti štetni.
"Ipak, kad dođe do požara golemih razmjera, na primjer kad gori postrojenje, to traje nekoliko dana, treba slijediti mjere zaštite kao što su zatvaranje prozora, ali opasnost nakon toga prolazi", kaže i smiruje strah od dioksina i furana ukazujući da se isti spojevi stvaraju i kad gori šuma.
Dioksini i furani i kod šumskih požara
"U zelenom listu je klorofil u kojem je klor. Nekontroliranim gorenjem šume, stvaraju se visoke emisije dioksina i furana i ako prolazite kroz opožareno područje, onaj specifični miris koji se osjeti, zapravo je od tih spojeva", pojašnjava i umiruje da su ljudi i nakon takvih šumskih buktinja "opet živi i zdravi".
Govoreći o kružnom gospodarstvu i odgovarajući na pitanje zašto se još ne reciklira baš sve, iznosi da je potpuno uvjerena da ćemo jednom moći i to, i to kroz kemijsku reciklažu koja će sve razbijati do razine atoma.
Sada to nije moguće, navodi, zbog jednostavnog razloga isplativosti. Daje primjer plastike.
Platika je kruti oblik nafte
"Ona je kruti oblik nafte, polimer koji se proizvodi u obliku granule iz kojih se onda rade drugi proizvodi - recimo plastična stolica. Kod recikliranja prvo moramo odvojeno prikupiti plastiku, potom radnik s kamionom mora doći po nju, onda se ona skladišti, balira, usitnjava, pere, sortira po boji i materijalu... U konačnici dobijete istu granulu koju ste dobili i iz nafte. Ako je nafta na svjetskom tržištu 80 eura po barelu, onda je proizvođaču plastične stolice jeftinije uzeti granule iz nafte. Ako je nafta skuplja, onda je isplativije uzeti onu recikliranu", otkriva tajnu matematike poduzetnika.
Zato navodi da će se kružno gospodarstvo dogoditi tek kad to bude financijski stimulirano, odnosno kad država nametne poreze i priprijeti da će proizvođač platiti ako ne koristi. Na primjeru plastične boce, kaže da je država ta koja može nametnuti da ona bude izrađena 70 posto od reciklirane plastike. Istina je da će zbog toga konačni proizvod biti skuplji.
Kroz ovaj primjer kaže da jedino država može prisiliti tržište na kružno gospodarstvo ili će proizvođač uvijek posegnuti za jeftinijom granulo, makar ona bila od nafte, a ne reciklirane plastike.
Vraćajući se na temu velikih požara u postrojenjima i skladištima plastike. Na pitanje, zašto svako toliko gledamo prizore apokalipse kad gore skladišta plastikom i je li privid da ih je sve češće, prof. Aleksandra Anić Vučinić kaže da je više razloga za to.
Nekad je Europa svoj otpad slala u Kinu, ona je čak otkupljivala odvojeno prikupljenu ambalažu. Prije pandemije Kina je zaustavila taj uvoz, Europa se zatrpala vlastitim smećem, paralelno se počeo strože kontrolirati sakupljanje plastike te smo shvatili da nemamo kamo s plastikom.
"Ili možemo energanu ili baciti na odlagalište ili nešto drugo napraviti", pojašnjava i dodaje: "U našim krugovima otpadaša počela je kružiti priča o onome što se događa u Rumunjskoj i Bugarskoj u kojima su kontrole slabe. Firme su uzimale skladišta u najam, uzimali bi plastiku iz zapadnih zemalja, skladištili pa napuštali skladišta. Firme bi otjerali u stečaj. Hrvatska je dobro reagirala te smo ranije donijeli novi zakon u kojem smo rekli da svatko tko se želi baviti gospodarenjem otpadom mora, između ostalog, morati dati i financijsko jamstvo za slučaj da propadne i da otpad ostane na nekoj lokaciji. Financijsko jamstvo je garancija da će se taj otpad očistiti."
Svijet želi ograničiti plastiku
Dodajmo i to da je počeo novi krug pregovora o globalnom sporazumu o plastici koji će se održati od 5. do 14. kolovoza u Ženevi u Švicarskoj. Kako donosi Hina, objavili su to u ponedjeljak iz Programa Ujedinjenih naroda za okoliš nakon što se zemlje nisu uspjele dogovoriti o parametrima konačnog sporazuma prošlog prosinca u Busanu u Južnoj Koreji.
Pitanja koja izazivaju najveće podjele i koja su spriječila konačni dogovor u Busanu uključivala su ograničavanje proizvodnje plastike, upravljanje plastičnim proizvodima, postupno ukidanje kemikalija za koje se vjeruje ili zna da štete ljudskom zdravlju te financiranje pomoći zemljama u razvoju u provedbi sporazuma.
Više od 100 zemalja podržalo je nacrt ugovora koji bi otvorio put ka globalnom cilju smanjenja proizvodnje plastike, ali su se države proizvođači plastičnih prekursora dobivenih iz fosilnih goriva protivile tim prijedlozima.
Postizanje sporazuma moglo bi biti suočeno s većim poteškoćama kada se zemlje ponovno okupe u Švicarskoj u geopolitičkoj klimi obilježenoj napetom diplomacijom. Predsjednik Donald Trump povukao je SAD iz Pariškog klimatskog sporazuma te srezao financiranje drugim zemljama za programe borbe protiv klimatskih promjena. Trump je počeo primjenjivati carine na zemlje uključujući Kanadu i Meksiko.
EU je pokazala znakove slabljenja nekih od svojih politika usmjerenih na klimu, poput davanja više vremena proizvođačima automobila za usklađivanje s novim ciljevima emisija.
Posljednji krug pregovora UN-a o klimi u Bakuu u Azerbajdžanu, pokazao je da je suradnja oko pitanja o klimi posustala. Zemlje su se uspjele dogovoriti o globalnom financijskom cilju od 300 milijardi dolara godišnje (razvijene nacije plaćat će 300 milijardi dolara godišnje do 2035. kako bi pomogle siromašnijim zemljama u borbi s klimatskim promjenama), što je osudilo nekoliko zemalja poput Indije.
