Uoči obilježavanja godišnjice vojne operacije "Oluja" svake se godine u javnom prostoru pojavljuju brojna i uglavnom već poznata pitanja. A unatoč protoku vremena očito je da se odgovori na ta pitanja i dalje uglavnom traže u sferi subjektivnog i emocionalnog, a ne racionalnog. Jedno od pitanja koje se ove godine nametnulo kao dominantno glasilo bi otprilike ovako: je li vrijeme?
Pa onda, ovisno koga pitate, idu nastavci. Hrvati se pitaju je li vrijeme da predstavnici Srba dođu u Knin na obilježavanje Dana pobjede, a Srbi je li vrijeme da predstavnici Hrvata dođu u okolicu Knina na komemoraciju ubijenim srpskim civilima. Kao i pitanja, i odgovori se, ovisno koga pitate, razlikuju. Jedni smatraju da još nije sazrelo vrijeme za ovakve geste, drugi da su takve geste više nego dobrodošle, a treći da se ipak radi samo o gestama, ne i o promjeni načina razmišljanja.
Kao povjesničar i građanin demokratske i pravne države na pitanje je li vrijeme bez ikakve dvojbe odgovaram – vrijeme je! Vrijeme da se napokon počnemo suočavati s činjenicama. Naravno da će takav oblik suočavanja nekima ići teže. Posebno onima koji su u spomenutim događajima izgubili člana obitelji ili neku dragu osobu. Ali, koliko god takvih među nama ima, i koliko god njihova trauma bila teška, oni ipak predstavljaju manjinu u društvu. Što ne znači da njihov odnos prema prošlosti često nije puno zdraviji od odnosa onih koji su stradanja gledali samo na televizijskim ekranima. Međutim, kao što je njihova subjektivnost razumljiva, objektivnost svih ostalih bila bi poželjna.
Naime, bilo bi vrijeme da umjesto inzistiranja na narativima kolektivne žrtve ili kolektivne krivnje većina na temelju relevantnih činjenica počne kritički promišljati ono što se događalo i, kao posljedicu tog misaonog procesa, počne donositi vlastite sudove. Koji bi u tom slučaju, siguran sam, umjesto crnom ili bijelom obilovali različitim nijansama. Znam da vjerojatno tražim previše jer je mnogima umjesto građenja vlastitog stava jednostavnije ne dovoditi u pitanje stav "kolektiva" (nacije, rekli bi političari; stada, rekli bi svećenici; krda, rekli bi epidemiolozi). Znam i da inzistiranjem na individualnom pristupu nekome zvučim nedovoljno patriotski, pa čak i izdajnički.
Međutim, vjerujem da je unatoč svemu baš takav pristup ispravan. Kako za suočavanje s prošlošću tako i za suočavanje s budućnošću. Nema spora da će takav pristup mnogima biti zahtjevan, bolan, ispunjen razočaranjima i moralnim dilemama. Ali, od problematičnih poteza koje donosimo na temelju tuđih obmana još su problematičniji oni koje donosimo na temelju samoobmana.
Pogrešan povijesni narativ
Preuzimanje uloge isključivo žrtve ili isključivo pobjednika ne samo što nije poželjno nego je i povijesno netočno. Jer, Srbima nitko ne smije oduzeti pravo da se s tugom prisjećaju ljeta 1995., osjećaja nesigurnosti i masovnog napuštanja svojih vjekovnih ognjišta, te da s ljutnjom reagiraju na neprocesuiranje zločina koji su se po dalmatinskim i ličkim selima događali nakon "Oluje". Ali, za razumijevanje (ne i opravdanje) događaja iz 1995. Srbi se imaju obavezu prisjetiti i događaja iz druge polovice 1980-ih kada su po Hrvatskoj (i cijeloj Jugoslaviji) organizirali mitinge na kojima su pjevajući četničke pjesme zazivali "Veliku Srbiju" i skandirali Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Šešelju kao svojim vođama.
Kada su po Dalmaciji, Lici, Baniji, Kordunu i Slavoniji "emisari" iz Beograda uvjeravali lokalne Srbe da su ugroženi i da se trebaju pripremati za borbu. A sve to u vrijeme kada su Hrvatsku vodili osvjedočeni antinacionalisti i jugoslavenski orijentirani komunisti Ivica Račan i Stipe Šuvar, a Franjo Tuđman tek razmišljao o političkom angažmanu. Trebaju se prisjetiti i da su oružje uzeli u ruke i balvane počeli rušiti ne zbog želje da žive u boljoj i demokratičnijoj Hrvatskoj, nego zbog ultimativnog stava da u Hrvatskoj ne žele živjeti. Naposljetku, kada se opravdano prisjećaju ubijanja srpskih civila, protjerivanja i paljenja srpskih kuća iz ljeta 1995. bilo bi opravdano da se prisjete i ubijanja hrvatskih civila, protjerivanja i paljenja hrvatskih kuća iz ljeta 1991.
S druge strane, bez obzira na to što kronologija događaja (potvrđena na brojnim sudovima) ukazuje na Slobodana Miloševića kao najodgovorniju osobu za pokretanje ratova na području Jugoslavije Hrvati itekako moraju biti svjesni postupaka svojih političara koji su se često ponašali kao da su nametnuti rat jedva dočekali. Moraju znati da su naši sugrađani srpske nacionalnosti, uključujući i one koji nisu odobravali oružanu pobunu, život 1990-ih bez ikakvog objašnjenja mogli skončati u nekoj rijeci, šumi ili garaži.
Da je pripadnost srpskom narodu bila otežavajuća okolnost prilikom dobivanja posla i čest razlog šikaniranja u svakodnevnom životu. Naposljetku, kada razmišljaju o prošlosti Hrvati moraju odbaciti i osuditi nakaradnu nacionalističku tezu da u obrambenom ratu onaj koji se brani ne može počiniti ratni zločin. Jer (ne)činjenje zločina ne ovisi o karakteru rata već o karakteru ljudi koji u njemu sudjeluju.
Dakle, je li vrijeme?
Da, vrijeme je da napokon izađemo iz mirnodopskih rovova koji nam ne dopuštaju da vidimo, čujemo i razumijemo jedni druge. Vrijeme je da osvijestimo nepravde koje smo činili jedni drugima u ratu i nastojimo ih ne ponavljati u miru. Vrijeme je da uključimo razum, ali ne isključimo osjećaje.
Vrijeme je da se potrudimo spriječiti neko novo nevrijeme.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
