Samo lani od ruke bliske osobe u Hrvatskoj je ubijeno 17 žena. Gledajući radzdoblje od 2010. do 2017. ubijeno je 156 žena od kojih je, pak, njih 114 stradalo od njima bliskih osoba dok su u 69 slučajeva to bili intimni partneri.
Prema tome se čini da situacija na tom području postaje sve gora pa bi pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić mogla ponoviti svoju izjavu danu s početka prošle godine po kojoj se nastavlja trend brutalizacije obiteljskog nasilja. Ljubičić je to izjavila osvrćući se na podatke MUP-a prema kojima je broj počinitelja obiteljskog nasilja bio manji kao i broj recidivista u njemu. No, ona je primijetila da dok se smanjuje broj prekršajnih djela, onaj kaznenih raste.
Potvrđuju nam to i u Udruzi B.a.b.e odakle navode kako je sustav koji bi trebao štititi žrtve povezan krhkim karikama koje u praksi loše funkcioniraju. "Odnosi se to i na samu prijavu nasilja kada policija nakon prijave privodi i žrtvu i nasilnika. To je jedan od razloga zbog kojeg žrtve sve više gube vjeru u institucije. S druge strane, sudski procesi protiv nasilnika su dugotrajni, pa primjerice žrtva silovanja na prvostupanjsku presudu mora čekati i do tri godine, a pritom je minimalna kazna za silovatelja godinu dana što je tragično jer on nakon dvije trećine izdržane kazne na temelju dobrog vladanja može izaći na slobodu", kaže nam Svjetlana Knežević,voditeljica programa Zagovaranje i praćenje zakonodavnih procedura, javnih politika i provedbenih mjera u udruzi B.a.B.e., dodajući kako se hrvatsko društvo još uvijek nije uhvatilo u koštac s nasiljem nad ženama što potvrđuje i situacija vezana uz Istanbulsku konvenciju.
Pomoć udruga
Nepovjerenje u sustav, osuda okoline, egzistencijalna zavisnost, strah od nasilnika, ali i nametnute rodne uloge, stereotipi i predrasude u patrijarhalnom društvu najčešći su razlozi zbog kojih su žene žrtve nasilja i zašto odmah ne reagiraju na nasilje. Međutim, ono što bi trebale učiniti kako posljedice ne bi bile puno veće od tragedije koju već žive jest upravo prijaviti, odnosno napustiti onoga tko ih zlostavlja ili im prijeti te progovoriti o svom iskustvu kako nasilje ne bi i dalje prolazilo nekažnjeno.
Različita pomoć koju ženama u takvim situacijama nude udruge za ženska prva trebale bi im biti samo dodatni poticaj da progovore o teretu koji nerijetko podnose godinama i s malodobnom djecom. Primjerice, u Udruzi B.a.b.e., kaže nam Knežević , lani su pružile pravno savjetovanje za više od 1700 građana i građanki. Osim besplatne pravne pomoći, B.a.B.e. su udruga koja pruža i besplatnu psihosocijalnu pomoć građanima/kama, a najčešće im se obraćaju upravo žene žrtve nasilja.
Isto tako, B.a.B.e. pružaju egzistencijalnu zaštitu i psihosocijalnu podršku ženama žrtvama nasilja i njihovoj djeci u Vukovarsko-srijemskoj županiji putem Sigurne kuće, psihološkog i pravnog savjetovanja koju ta udruga ima u Vukovarsko-srijemskoj županiji, a u kojoj je lani boravilo 29 žena te 59-ero djece. U Udruzi pritom dodaju da teže otvaranju Tranzicijske kuće koja bi također pomogla žrtvama obiteljskog nasilja.
U vremenu sve većeg ekonomskog jaza u društvu, kada sve više raste rizik od siromaštva, a imajući na umu kako su žene mnogo češće diskriminirane na tržištu rada, žene žrtve nasilja nerijetko odgađaju reakciju zbog egzistencijalne zavisnosti i straha od nasilnika, odnosno nemaju povjerenja da će ih sustav štititi ako odluče napustiti ovakav odnos. Čak i ako ga napuste, ako su ekonomski zavisne i nakon godinu dana boravka u sigurnoj kući, žene žrtve nasilja koje nemaju druge alternative najčešće se ponovno vraćaju nasilniku.
Kako objašnjava Knežević, upravo zbog toga je velika ambicija udruge B.a.B.e. realizirati Tranzicijsku kuću kako bi ženama žrtvama nasilja pružile mogućnost za dostojanstven život bez nasilja.
Nužne promjene
No, porazni podaci s početka priče potvrđuju kako prostora za borbu protiv obiteljskog nasilja itekako ima te da bi se za njega trebali posebno založiti oni koji u Hrvatskoj sjede na vlasti - i to ne samo deklarativno nego i u praksi.
"Bitno je istaknuti kako nedostaje preko 700 mjesta u skloništima za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja. Uredi za podršku žrtvama rade na samo sedam županijski sudova u Hrvatskoj, a njihova podrška dostupna je tek u slučajevima koji se kazneno procesuiraju. Hrvatska nema SOS telefonsku liniju za žrtve nasilja koja bi radila 24 sata dnevno sedam dana u tjednu, nemamo nijedan Rape crisis centar. Hrvatska nema nacionalnu politiku koja bi se bavila svim oblicima nasilja prema ženama, nego samo za nasilje u obitelji. Dakle, Hrvatska ne čini dovoljno da zaštiti žene žrtve rodno uvjetovanog nasilja, pravni okvir je potrebno poboljšati kako ne bi bio podložan osobnim interpretacijama pojedinog suca ili sutkinje. Nužno je raditi na edukaciji i osvještavanju policajaca i policajki, socijalnih radnika i radnica, sudaca i sutkinja", navodi Svjetlana Knežević dodajući kako je zbog svega toga neophodno što prije ratificirati Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Sve te promjene nužne su kako se ne bi ponovljali stravični slučajevi koji su odnijeli brojne živote, a koje je teško zaboraviti.
Stravični primjeri
Među njima je primjerice i slučaj koji se lani dogodio lani u srpnju u Splitu kada je u tamošnjem naselju Šine mrtva pronađena 53-godišnja M.B. Nesretna žena ubijena je pucnjem iz vatrenog oružja, a pronašla ju je kćer. Suprug žrtve D.B. pronađen je idućeg dana u obližnjoj crkvi gdje se objesio nakon što je ubio suprugu. U kasnijim medijskim napisima moglo se doznati da se par razvodio te svađao oko imovoine, te da su iza sebe ostavili dvoje maloljetne djece.
Lani je jedno od 17 ubojstava u kojem je žena skončala od ruke bliske osobe bilo i ono u Novskoj, koje se također dogodilo u srpnju. Tada je 44-godišnji policajac G.J. usred svađe i naguravanja pištoljem ubio svoju dvije godine mlađu suprugu D.G., inače također policijsku službenicu. U trenutku ubojstva bio je pod utjecajem alkohola, a ubojstvo se dogodilo pred njihovo dvoje malodobne djece.
Kuća u kojoj se dogodila tragedija (PIXSELL)
Stravičan slučaj iz siječnja 2016. pamtit će i žitelji zagrebačkog naselja Španskog u kojem je 50-godišnji bojnik HV-a Ž. K. čekićem i nožem ubio svoju suprugu S.R.K. (31) i četverogodišnju kćerkicu te teško ozlijedio supruginu baku. Prvo je čekićem i nožem nasrnuo na 85-godišnju ženu koju je teško ozlijedio da bi se potom okomio na ženu, a onda i na kćer. Nakon krvavog pohoda skočio je kroz prozor.
FOTO: Igor Kralj/PIXSELL
Žitelji Sesveta pamte i slučaj iz 33-godišnjeg policajca Z.H. iz veljače 2003. koji je pucajući iz vatrenog oružja ubio svoju šest godina mlađu suprugu u njihovoj obiteljskoj kući u kojoj je u to vrijeme bilo i njhovo dvoje malodobne djece. Nesretna žena prije ubojstva rođacima se žalila na zlostavljanje i prijetnje smrću.
Palača pravde (PIXSELL)
Slučaj koji zasigurno nikada neže biti zaboravljen jest onaj iz 1999. koji je proavomoćnu presudu dočekao tek u 2013. godini. Riječ je o trostrukom ubojstvu u zagrebačkoj Palači pravde u kojoj je tijekom brakorazvodne parnice Mato Orešković vatrenim oružjem ubio svoju suprugu Gordanu Orešković, njenu odvjetnicu Hajru Prohić, sutkinju Ljiljanu Hvalec dok je teško ozlijedio zapisničarku Stanku Cvetković. Pravomoćnom presudom dobio je 40 godina zatvora koju treba izdravati do 2039. godine, no na presudi je još zaprijetio kako će pobiti sve oko sebe kada mu skinu lisice.