Kada je Josip Broz Tito, doživotni predsjednik Jugoslavije, 4. svibnja 1980. umro u Sveučilišnoj kilinici u Ljubljani u 88. godini života, čitava je zemlja stala. Ljudi su bili pogođeni, zaprepašteni, tužni. Umro je otac socijalističke višenacionalne Jugoslavije. I s njim je okončana čitava era.
S distance od 40 godina je njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic napisala zanimljivu biografiju ovog neobičnog vladara - "Tito. Vječni partizan". U osvrtu na tu zanimljivu biografiju Deutsche Welle piše kako autorica na oko 400 stranica opisuje vrlo kompleksnu i vrlo fleksibilnu političku ličnost. Tito je bio "tipičan proizvod jednog vremena u kojem su vladali ekstremi, koje je on osobno doživio i u čijem je oblikovanju sudjelovao".
Ni kao liberal, nije bio demokrat
Ni u svojim "najliberalnijim" fazama Tito nije bio demokrat u zapadnom smislu. Nakon kraja Drugog svjetskog rata je dopustio svojim partizanima da se okrutno osvete nad desecima tisuća nedužnih.
Nesporna je Titova zasluga da je nakon Hitlerovog napada na Jugoslaviju u travnju 1941. izgradio partizansku vojsku koju je na kraju vodio do pobjede u ratu s protivnikom koji se činio gotovo nesavladivim.
Više puta su partizani bili gotovo poraženi, sam Tito je bio ranjen, za dlaku je izbjegao smrt na bojišnici. "Tito je bio jedini vrhovni komandant anti-hitlerovske koalicije koji se cijelo vrijeme rata nalazio na ratnom području", konstatira Calic. Njegovo "nepokolebljivo uvjerenje u snagu vlastitog djelovanja", jednako kao i njegove organizacijske sposobnosti, utjecali su na partizane i motivirali ih.
Još usred narodnooslobodilačke borbe su Tito i njegovi suradnici formulirali načela nove Jugoslavije: kao federacije ravnopravnih naroda.
Sujetan, tašt, dalekovidan
Tito je bio šarmantan, piše Calic, "svojom neposrednošću je osvajao ljude sasvim različitog socijalnog porijekla i društvenog položaja".
Njemački kancelari Willy Brandt i Helmut Schmidt su stekli povjerenje u njega - oni su u Titu vidjeli važnog partnera za njihovu novu politiku popuštanja napetosti u odnosima s Istokom.
Kako bi podrobnije razjasnila te odnose, autorica je vrlo detaljno istražila dokumente u političkom arhivu njemačkog Ministarstva vanjskih poslova.
U knjizi se dosta prostora posvećuje i Titovoj osobnoj sujeti, bombastičnim inscenacijama koje je volio, njegovoj sklonosti luksuzu i glamuru te kultu ličnosti koji je izgradio.
(Kuća cvijeća, foto: Pixsell)
Kada je Tito umro i pogođenost i tuga ljudi nakon njegove smrti bili su stvarni i iskeni. No ono do čega mu je najviše bilo stalo, Jugoslavija, nadživjelo ga je samo deset godina. Tu Calic ipak ostaje na površini kada kratko zaključuje: "Kada su Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. unilateralno proglasile neovisnost, Jugoslavija je potonula u krvavi građanski rat. Time je Titovo životno djelo propalo."
Autorica navodi i kako je Tito je bio prosvjećeni, očinski dobar, takoreći monarhistički komunist, i kao takav je još za života bio zastario, nije više bio u duhu vremena. Demokratizacija koja bi nadilazila sustav federalizirane jednopartijske represivne tolerancije njemu je naprosto bila nezamisliva, zaključuje DW.