Žarko Hrgić iz Zenice u dolini rijeke Babine živi već osmu godinu. Njegov dom je špilja, u dobru i u zlu, na minusu ili plusu.
"Temperature su bile do -25 stupnjeva. Ali bio sam ovdje cijelo vrijeme gdje sam sada, prebacivao se nisam nigdje, u slučaju poplave se prebacim, no toga ima samo u proljeće."
Žarko je godinama radio u lokalnoj željezariji, a krajem osamdesetih je otišao na privremeni rad u Njemačku. Ne prima socijalnu pomoć od države, živi od onoga što skupi obilazeći kontejnere. A brine još i o 13 lutajućih psećih duša.
Neki ljudi i donesu ponešto, a i ja kupim, nešto, imam u džepu, ako se što nađe. Donese mi familija, nešto ovako časti.
Ovom spiljskom čovjeku nuđen je derutni smještaj udaljen odavde 50 kilometara. No, nije ga prihvatio.
"Bolje sam ja ovdje napravio nego oni gore. Sve su oni to srušili. 97' godine je bilo vrlo fino, dolazili su Španjolci, bili su na odmoru", kaže Žarko.
"Zdravlje je dobro što je najvažnije, zdravlje je dobro, čuva me, a i pazim na njega. mnogo šetam, mnogo se krećem, to me održava, to je najvažnije."
Do mirovine, odnosno 65. rođendana, ostaje mu još tri godine ovakvog života. On je, pak, pun optimizma.
"Sto posto sam siguran da ću ja to izdržati!"
Zdravlje i dobru volju ima. Ponekad je i samo to dovoljno. Uz zrno sreće koju mu od srca želimo.
