Sljedeći nas vikend očekuje Sabor HDZ-a i ukoliko Vladimir Šeks ne izvede kakav bravurozan proceduralni dribling i tako gurne Kosoricu u prvi plan, najvjerojatniji novi predsjednik HDZ-a bit će Tomislav Karamarko, čovjek koji je u zadnjih nekoliko mjeseci toliko frizirao svoju karijeru da je počeo podsjećati na simpatično čudovište Mocmoc, čiji kip krasi jedan od gradskih trgova idiličnog švicarskog gradića Romanshorna.
Priča o nastanku Mocmocova kipa jedno je od najboljih svjedočanstava o moći i utjecaju medija i marketinga na prosječnog građanina, čak i kad je u pitanju građanin "sređene&uljuđene" Švicarske.
Gradske vlasti Romanshorna raspisale su natječaj za uređenje gradskog trga u paketu s kipom. Na natječaj se javio konceptualni duo iz Njemačke Com Com, koji je tvrdio da je u starim zapisima ovog grada pronašao legendu o rogatom čudovištu Mocmoc koje je živjelo u obližnjem jezeru i prijateljevalo s malim dječakom Romanom. Kad je, kaže legenda, požar zaprijetio gradiću, Mocmoc je probudio dječaka Romana, dao mu svoj rog u koji je Roman puhao, probudivši tako stanovnike koji su potom ugasili vatru i tako spasili grad. Tako je, tvrdio je konceptualni duo, nastalo ime grada – Romanshorn (Romanov rog).
Gradski oci su bili oduševljeni idejom, a potom je krenula brutalna marketinška kampanja koja je uglavnom ciljala na djecu – prodavane su slikovnice s likom Mocmoca, plišane igrače, snimljeni crtići i legenda o Mocmocu je zaživjela.
Pokemon
Frka je nastala kad se na trgu pojavio ogroman žuti kip čudovišta koje podsjeća na Pokemona i kad je naš konceptualni duo priznao da cijela priča nema ni najmanje veze s istinom, da je sve skupa koncept koji je propitivao utjecaj medija i marketinga i testirao dimenzije muda koja se mogu prodati pod bubrege. Nastao je skandal o kojem se raspravljalo čak i u parlamentu.
Sličnu stvar Karamarko trenutno radi HDZ-ovcima, a kako stvari stoje, radit će je skoro i ostalim građanima Hrvatske – servirat će im legendu o simpatičnom čudovištu kojeg nema, o mitskom Karamarku koji sa stvarnim Karamarkom ima veze koliko Mocmoc s Romanshornom.
Taj je mitski Karamarko, za početak, kao vjerni vojnik majke Crkve, bio žrtva zlih komunista. "Odlazak na hodočašće u Vatikan, Karamarka je, a i ostale iz te skupine mladih, stajalo oduzimanja putovnice zbog rušenja ugleda Jugoslavije u inozemstvu", stoji u Večernjaku, a potom Karamarko objašnjava svoju tešku patnju pod komunističkom čizmom: "Imao sam problema sa zapošljavanjem. Dobivao sam odbijenice, ali sam se preko svećeničkih krugova ipak zaposlio u Državnom arhivu."
Predbarakaš
Od kada je pak član HDZ-a? Još od prije "barake". Učlanio ga je, kaže, Ivan Bobetko dok su se HDZ-ovci, prije "barake", sastajali na Novoj Vesi.
Karamarko, u novije vrijeme, sam sebe promeće u ključnog borca protiv korupcije, iako se po tom pitanju nije radilo bog zna što sve dok Sanader, koji ga je postavio za ministra policije, nije otišao s vlasti. Ukratko, šefa nije dirao dok je bio "u snazi".
Sada se pak promeće u borca broj jedan protiv komunizma i njegovih zločina, koji se "srami kad mu netko kaže da je antifašist", iako protiv Mesića, koji ga je izmislio, i njegovog antifašizma nije imao ništa.
HDZ-ov Mocmoc
To je taj mitski Karamarko, Karamarko legenda, HDZ-ov Mocmoc – žrtva komunističkog sistema, član HDZ-a iz vremena kad HDZ-a maltene nije ni bilo, prvoborac antikorupcijskog rata i neupitna Hrvatina, nacionalist koji će krenuti u još jedan obračun s komunistima i njihovim zločinima. U stvarnosti je to pak karijerni obavještajac kojeg je izmislio Stipe Mesić, koji se sada promeće u karijernog političara koji ne bira sredstva na putu prema sljedećoj poziciji.
Vratimo se sad Mocmocu s kojim smo počeli. Švicarci su, na kraju, raspisali referendum na kojem su se građani Romanshorna imali izjasniti žele li kip Mocmoca na svom trgu ili ne. Odlučili su da ga žele, vođeni, valjda, idejom – bolje i lažan mit nego nikakav mit.
Slično će se, pretpostavljam, dogoditi i Karamarku. Što je HDZ-ovce svih ovih godina držalo na okupu? Nacionalistički mitovi i korupcija. Korupcija više ne igra, i kad bi još odustali od svog nacionalističkog tripa, od te vječne borbe protiv komunista, što bi im ostalo? Jedno veliko ništa, pa će rezonirati kao i ovi Švicarci – bolje i lažan mit nego nikakav mit.
