Iz Tomislavgrada se u proteklih godinu dana iselilo oko 950 ljudi. Mnogo, ako se zna da cijelo ovo područje broji jedva petnaest tisuća ljudi. Tužno je to, pričaju za Jutarnji list stanovnici ovog kraja, jer nekad su u potragu za boljim životom odlazili oni što su danas očevi i djedovi, a sada su na odlazak prisiljeni njihovi sinovi i unuci.
Trbuhom za kruhom
Stanovnici Tomislavgrada (Duvnjaci, kako se još nazivaju po nekadašnjem nazivu mjesta, Duvnu), uvijek su odlazili iz svog kraja. Trbuhom za kruhom odlazili su u Njemačku ili Austriju. Tamošnji poduzetnici uvijek su ih cijenili kao vrhunske radnike. No, sada su te njemačke tvrtke počele sklapati poslove u Poljskoj pa Duvnjaci mahom grade poljske autoceste za plaću od dvije do tri tisuće eura na mjesec.
Među njima je i Branimir Čurić. Njemu su 33 godine, a u Hercegovini do danas nije uspio pronaći radno mjesto. Kad su ga novinari nazvali, bio je u malenom gradu Lodziju, točnije - u njegovoj okolici. Oko njega se čuju teški strojevi koji razgovor čine gotovo nemogućim.
"Sretan sam", kaže taj Duvnjak, zadovoljan što je uopće pronašao posao. Tvrdi da radi za jednu hrvatsku tvrtku čije ime nije htio otkriti, no koja je jedan od kooperanata njemačke kompanije koja gradi autoceste u Poljskoj. Kako je uopće došao u priliku raditi taj posao?
"Preko veze", dakako. Objašnjava da u Poljskoj zarađuje dvije do tri tisuće eura na mjesec, što mu uz plaćenu hranu i stanarinu ostavlja puno prostora za uštedu.
Čurić kaže kako ne zna koliko će dugo ostati u Poljskoj. "Dok ne zaradim", kaže.
Novi val iseljavanja Hrvata
No, on je samo jedan od mnogih. Otkako je Hrvatska u srpnju prošle godine postala članica Europske unije, Hrvati u BiH postali su doista neobična skupina. Oni su, naime, jedini državljani EU koji žive izvan teritorija EU. Imaju hrvatske dokumente, zbog čega im je olakšano zapošljavanje u Uniji. Upravo u tome krije se objašnjenje zašto je u ovom dijelu svijeta odjednom krenuo novi val iseljavanja Hrvata u zemlje Zapada.
Pogrešno je vjerovati da u Poljsku, Njemačku i Austriju odlaze samo slabo obrazovani ljudi. Arheolog, 29-godišnji Stipan Dilber, objašnjava kako je samo puka sreća što je pronašao posao u lokalnom muzeju.
Marijan Šarić, jedan od najpoznatijih Duvnjaka, upravo je na autobusnom kolodvoru u Tomislavgradu postavio poznati "spomenik gastarbajteru". Kamena skulptura prikazuje muškarca oko čijih su ramena ovješena uplakana djeca, a grli ga supruga. S tog su kolodvora generacije Duvnjaka odlazile Ćićkovim autobusima, a natrag se vraćale s upotrebljivim devizama.
"Svi ćemo mi otići, samo ako se stvori bilo kakva prilika", govori ovaj 29-godišnjak iz mjesta samo nekoliko kilometara udaljenog od opjevanog Duvna. Specifično je to mjesto jer je samo odavde u proteklih mjesec dana u bolji život otišlo čak dvadeset ljudi mlađih od 35.
"A što mogu? Upravo se zatvorila tvornica kabela, posljednja tvornica na ovom području. Otpušteno je dvjesto ljudi. Mislite li stvarno da Duvnjaci ne vole svoj kraj i da odlaze iz zafrkancije? Vjerujte, nije lijepo ostaviti ženu i dijete i otići u strani svijet. No, što drugo?"
Tomislav Kovačević jedan je od bogatijih Duvnjaka. Zovu ga Ćićko. Davne 1969. emigrirao je u Njemačku, a iz nje se vratio s imovinom od 29 autobusa koji Duvnjake redovito prevoze na posao u Njemačku i natrag. Vlasnik je jedne od vjerojatno najneobičnijih autobusnih linija u Europi: Augsburg, München-Čapljina. No, te linije koje vozi tri puta na tjedan u jednom smjeru, uvijek su pune.
"Krenuo sam od nule. U Njemačkoj sam unajmljivao autobus pa ga vozio od Münchena prema Duvnu. I bilo je posla. Danas, priznajem, ima posla kao nikad prije. Tužno je da je krenuo novi val iseljavanja jer smo mi, stari Duvnjaci, mislili da smo postigli nešto za našu djecu kad smo zaradili u emigraciji", kaže Ćićko.
