Pa gdje si Ivice?
U Zagrebu.
Nema te nigdje, barem je takav osjećaj.
Pa bio sam dugo na moru.
Jedrenje - to je stara ljubav ili nisi mogao dok si skijanje pa sad jedriš?
Tako nešto. To je dio ljubavi prema moru. Jedrenje me zanimalo prije, ali kao sport zahtjeva jako puno vremena, to nisam imao kad sam bio posvećen skijanju. To se vrijeme otvorilo nakon skijaške karijere i htio sam otkriti taj sport. I onda me vuklo sve dublje i dublje u tu priču.
I onda si otkrio Golgotu nasred Atlantika. Što se dogodilo?
Duža je priča, šest dana to je trajalo. Imao sam različitih problema, prvu noć mi je ušla voda u brod, drugu su pali instrumenti, rezervni autopilot, VHF, antena, navigacijsko svjetlo, pa sam se popeo na jarbol te druge noći, pokušavao spasiti autopilot. Bio je oštećen pa je stalno zafrkavao, nije radio.
Kakvi su to uvjeti, jesu li to jaki valovi?
Tipični za Atlantik po zimi. Sve loše vrijeme koje dolazi je uvelike posljedica onoga što se događa na Atlantiku, tamo se rađaju ciklone i dosta su divlje u zimsko vrijeme. Ta regata koja stara iz sjeverne Francuske teška je po tome što se moraš probiti kroz sustav ciklone koje znače protivni vjetrovi, loši uvjeti, veliki valovi... Uglavnom, dosta težak ispit za svakog jedriličara, pogotovo ako se utrkujete.
Ovo na oku isto se tamo rodilo?
Ne, na Lastovu kad se vezivao brod, nije bio Atlantik.
Što je najopasnije?
Penjanje na jarbol po noći po valovitom moru. To se događalo 300 milja od obale na otvorenom oceanu, to je bilo dosta strašno, sam si, moraš se popet 19 metara visoko, noć je, a znaš da moraš spasiti glavnog autopilota jer bez njega ne možeš ništa. Na kraju je i taj instrument pao u šestom danu isto u jednoj cikloni i poslije toga nije bilo načina da se nastavi utrkivati pa sam se vratio.
Ali nisi samo ti odustali, neke su izvlačili helikopterom. Nije to baš laka utrka?
To je jedna od najtežih utrka jer si prvo sam u igri na brodu, ima mnogo klasa, neke su se trimarani prevrnuli. U mojoj klasi od 55 brodova, odustalo je 20. Stres na ljude i brodove je velik i to se vidjelo u tim brojkama.
Tok smo bili u sustavu sjevernog Atlantika i ciklonama brodovi su oštećeni. Moj brod je u redu, samo sam izgubio sve instrumente na vrhu jarbola pa nisam mogao koristiti autopilot a bez toga se ne možeš utrkivati.
Prije koju godinu bio si na Greenlandu, isto je bio horor, nešto se dogodilo s kožom, neke grozote, je li tako?
Nismo imali sreće s vremenom.
Ako pribrojimo Greelnad, pa ovo more, njuši li se ovisnost o adrenalinu?
Ja uvijek imam poteškoće, teži put, tako je bilo i u skijanju, ali valjda to mora biti tako. Volio bih da je put lakši, pa treba i to prigrliti. Možda se nešto da naučiti iz toga.
Ali to nije ovisnost o adrenalinu?
Ljudi govore da to postoji, možda da, možda ne, ja se ne volim tako izražavati. Ja ne idem tamo zbog adrenalina.
Ali ti je dosadno sjediti?
Nakon toliko godina skinja i svakih stresova, pozivnih negativni i puno adrenalina, navikao sam se na tako nešto. Izazov nam je važan.
Što kažu drugi Kostelići na novog Ivicu koji se bavi drugim opasnostima?
Neki su to prihvatili prije, neki kasnije.
Tko je kasnije?
Dobro, zna se - roditelji su uvijek najzabrinutiji. Ali imam njihovu podršku, ali sigurno im nije lako.
Skijaš li rekreativno?
Da, naravno, još sam vezan za reprezentaciju. Sutra idem u Italiju na utrke ženskog svjetskog kupa i drago mi je da mogu još pomoći mladim natjecateljima koji se sad probijaju u svjetskom kupu i imamo dobre šanse za vrhunske rezultate.
Ali ne pomažeš samo skijašima nego držiš i motivacijske govore u korporacijama. Kako to izgleda?
To je počeo da me netko pozvao pa sam održao motivacijski govor, pa se nekome svidjelo pa sam imao drugi. Zanimljivo je jer pričaš o iskustvima, prilika je to da se vratiš u prošlost, da podijeliš iskustava, ako si imao teži put da netko ima koristiti od toga, da si naučio neke lekcije, a one su vrjednije ako ih možeš podijeli s drugima.
Pratiš li nogomet prvenstvo?
Na moru nismo mogli. Naravno, pratili smo koliko smo mogli, javljali su nam rezultate, a jučer sam gledao utakmicu. Jučer je bilo dirljivo, užasno teška utakmica.
Normabeli?
Da i živci se trgaju, ali svaka čast, kapa do poda.
Što je s tom gitarom, bili smo naviknuli, svugdje si svirao, hoćeš li se nakon godina adrenalina s gitarom smiriti?
Gitara je uvijek prisutna, ne mogu je uvijek nositi sa sobom. Ali kad dođem doma, primim je i vratim se u formu pa i pred ljudima, muzika je da se dijeli. Sad kad idem na skijanje, Zrinka isto svira gitaru pa ako uvečer imamo vremena, zasviramo zajedno, to nam je način opuštanja i zabave.
