"Pozivi obično krenu u svibnju, sjete te se svi koje nikad ni ne vidiš ni ne čuješ. Onda nazovu za koji tjedan opet jer se nismo dugo čuli. I onda kao usput pitaju mogu li 'svratiti na dan-dva' do nas na more. Najčešće uz opasku da je to sve da im djeca vide more. Da bi se osjećali krivi ako ih odbijemo. Kažu, spavat će na podu, terasi, u masliniku, neće smetati, bit će cijeli dan na plaži... Mo'š mislit!
I onda dođu, pormete nam životni ritam, očekuju uslugu kao u hotelu s 5 zvjezdica, ne daju ni jednu lipu za hranu, odu i ne jave se do idućeg proljeća.
Imam rodbinu koja funkcionira po principu 'krvno srodstvo je svetinja' i 'što je tvoje, to pripada cijeloj obitelji'. Očajna sam! Ljeto mi je postalo kompletan kaos", ispričala nam je to 45-godišnja Trogiranka i potvrdila da život na moru ima jednu priličnu manu - većina bliže i dalje rodbine te prijatelji s kontinenta od obitelji s Jadrana očekuju smještaj.
I vlasnici apartmana i kuća na moru požalili su se na sličan problem. Ako ne ustupe besplatno barem tjedan-dva smještaja svojim najbližima mogu očekivati napad da su sebični.
Portal 100posto donosi iskustva Hrvata s obale koji se iz godine u godinu susreću s parazitima koji misle da je tuđe zajedničko i koji nemaju trunčicu srama da kod nekoga besplatno provedu dva tjedna godišnjeg odmora.
MAJA 40
Rođena sam na moru, u prilično velikoj obitelji, a živjeli smo u kući u jednoj od poželjnih turističkih destinacija. Čitavo svoje djetinjstvo sam ljeti spavala na ležaljci, s babom u jednoj sobi, nisam imala pristup vlastitom ormaru i garderobi (jer su se po našim sobama širili gosti iz čitave bivše Juge).
Starci su radili puno radno vrijeme i trčali doma s posla da kupe namirnice, naprave obroke.
Gosti bi se pojavili s bocom domaćeg soka i 20 dkg kave i smatrali da su time platili dvotjedno ljetovanje i tri obroka dnevno.
Spavali su do kasno jer su oni tu na odmoru. A moja se mater dizala ranije da bi njima spremala doručak i još imala vremena pospremit sve prije nego sto ode na posao. Kad bi se zaželili ribe, natuknuli bi mome ocu kako bi mogao svratiti do pijace po svježu ribu za gradele kad se već tako rano diže. Naravno, ponuditi novce im nije bilo na kraj pameti.
Kad se svi silni gosti izredaju, dva mjeseca se jedu samo krumpiri i ono što se ubere u vrtu. Svi bi spomenuli 'pa dođite i vi kod nas', ali su svi znali da nećemo doći. To ih nikada nije spriječilo da nazovu tjedan dana prije i obavijeste nas 'dolazimo tad i tad'. Bilo je i onih koji se jednostavno pojave s torbama. I dan danas mi je zlo kad čujem riječi "ma, stisnut ćemo se!", jer se nikad nisu stiskali ONI, nego MI.
IRENA 47
Svake godine me uhvati muka čim počne sezona kupanja i živčana san sve do prve jesenske kiše.
Ne znam ni sama više zašto smo to sebi dopustili, ali sve je našim dragim gostima prešlo u naviku i sad se sami pozovu, sebi sami odrede kad im najviše paše doći. Znaju da mi u sezoni ionako radimo.
Počelo je tako da smo ih pozvali jedno ljeto, kasnije su se pozivali sami i eto iz pristojnosti. Imamo takve tri ture gostiju svako ljeto.
Kad napokon svi odu prvo me čeka čišćenje, i to kakvo. Onda zbrajanje štete u novčaniku i ljutnja na samu sebe što si to uvijek iznova priuštimo.
U biti mi se mjesec dana prije i poslije gostiju svede na priču s mužem o tome što nas čeka i kako je prošlo. Uvijek se čudimo istim stvarima, kako ih nije sram ovo, kako im nije neugodno ono. Oni to jednostavno uzimaju zdravo za gotovo. Ja u biti nisam mirna dok se svi ne izredaju.
Doslovno sam se osjećala kao da radim u motelu, sluškinja cijelo ljeto. Naljutili su se, ali nemam više snage.
Daš prst, uzmu ti ruku, povučeš prst, odje*u te. S rodbinom općenito treba održavati nekakvu zdravu distancu, to je najzdravije. Pretjerana familijarnost nije pametna to sam davno naučila. S prijateljima je stvar teža, jer njih si si izabrao, ne voliš ih jer 'moraš'. Iako, na kraju ipak ispadne da te iskorištavaju.
ANA 36
Mi smo se godinama borili s neželjenim gostima u vikendici i mene je fasciniralo s kojom lakoćom se ljudi uvale. S rodbinom smo imali takve cirkuse da ih je odjednom bilo po desetak u kući. Hrpa djece, svi su kao bez novca i nitko ništa ne daje za hranu i režije, neki još dovuku i prijatelje.
A sve počinje nedužnim pozivom. Tko to nije doživio (i preživio ) ne zna koliki to može biti problem i jako je teško reći nekome da to što radi baš i nije zgodno. Ono, volim vas, ali ja bih svoj mir. Očekuješ da ljudi to sami znaju, ne da ja moram ispasti živčana baba vještica koja je rastjerala big happy family.
Čak me i nije toliko pogađalo financijski, nego ono glupo sjedenje popodne i druženje, pa red u kupaonici, pa stalno pospremanje za nekim, ljudi su u stvari iznenađujuće komotni.
Ja sam to riješila na način da prije ljeta proglasim termin kad sam ja u svojoj viksi i tada nitko ne može doći. Čak nastojim da tada tamo nije ni moja sestra s familijom - ljeto je dugo i podijelimo se. Isto tako, ja kod nikog ne idem ili ako sam u nečijem mjestu budem u hotelu, tako da nisam nikome ništa dužna. Ako žele doći na kavu, svi su uvijek dobrodošli.
