Više ste puta posjetili Afriku. Koje su to zemlje? Afriku posjećujem već godinama i većinom odlazim u njezin istočni dio. Tu se nalaze Kenija, Tanzanija, Ruanda, Burundi, Uganda, Kongo, Južni Sudan. Sve navedene zemlje, osim Južnog Sudana i Konga članice su Istočnoafričke unije. To je ekonomska unija koja omogućava slobodni protoka roba i ljudi. Istočni dio Konga i J. Sudan uveliko se naslanjaju na tu uniju.
Ovaj dio Afrike zanimljiv je jer su u početku kolonizacije Arapi stigli s istoka, a sa sjevera i juga su dolazili Englezi dok su Belgijci širili Kongo sa zapada. To je regija Velikih jezera oko koje je isprepleteno mnoštvo priča i legendi o Velikim svjetskim otkrićima, o slavnim ekspedicijama koje su u stvari bile u službi kolonizatora.
Kulturološki šok
Kakvi su vam bili prvi dojmovi? Prvi susret s Afrikom uvijek se pamti. To je, bez obzira što sam i ranije putovao u mnoge zemlje, kulturološki šok. Kad se nađete u svijetu u kojemu baš sve funkcionira drugačije nego kod kuće to tako i mora biti. Taj šok oplemenjuje. Kad vas napadne silina života na ulici, svi mirisi, boje, smijeh i suze odjednom. Borba ljudi iz dana u dan. Niti jedan dokumentarac, niti jedan film ili knjiga ne mogu vas pripremiti za Afriku, ona se jednostavno mora doživjeti.
Afrika je uistinu prapočetak ljudske vrste, ovdje je borba za život razgolićena, ali taj isti život u Africi prepun je tradicija, modusa ponašanja i međuplemenskih razmirica. Uglavnom prvi dojam bio je kao da se nalazim na drugom planetu. Danas to više nije tako, barem ne u mojem slučaju.
Afrika je kontinent budućnosti
Gdje je Afrika bila jučer, gdje je danas, a gdje bi mogla biti sutra? Dopustite mi da krenem odgovarati na ovo pitanje unatrag, tj. od neke zamišljene projekcije gdje će Afrika biti sutra.
Afrika je dakle kontinent budućnosti, tu nema dileme. To je kontinent bogat prirodnim resursima, zemljom i što je najbitnije bogat je mladim ljudima. U Ugandi su gotovo 2/3 stanovnika mlađi od 30 godina. I jednom, kad sve velike kompanije odluče svoje pogone, zbog jeftine radne snage, premjestiti u Afriku, tad će se dogoditi boom.
To se već počelo događati, ali još uvijek se sve vrti oko iskorištavanja afričkih prirodnih resursa. Afrika sutra, ako se stvari poslože, najbogatiji je kontinent na svijetu.
Citirat ću nigerijskog glazbenika Femi Kutija: “Sanjam kad ću jednom sjesti u svoj auto i autocestom voziti od Lagosa do Cape Towna”, To je dakle moguća budućnost, no stvari su više nego komplicirane.
Afrika danas
Tu dolazimo na Afriku kakva je danas. Ona je miks nacija nametnutih od strane kolonizatora, a po europskom modelu; plemenskih organizacija, paravojnih skupina i globalizacije koja ne zaobilazi niti Crni kontinent. I u najzadnjem selu, na kraju najgoreg puta mladi imaju mobitele iako nemaju struje!
U Ugandi npr. postoji oko 50 različitih plemena i svako pleme ima svojega kralja. Te plemenske strukture jače su od nacionalnih. Kraljevi dakle nemaju stvarnu političku moć, ali imaju utjecaj. Građani uopće nisu, ili tek u malom broju, razvili nacionalne osjećaje. Nadalje, korupcija je na nezamislivo visokoj razini. Uglavnom političari pogoduju pripadnicima vlastitoga plemena. Nije svugdje tako. Neke zemlje poput recimo Tanzanije razvile su određeni nacionalni identitet. Ili poput Kenije, ali opet… prije nekoliko godina u Keniji smo mogli posvjedočiti sukobu dvaju najvećih plemena, Kikuyu i Luo, koji je rezultirao s preko 1000 mrtvih. Te godine propala im je turistička, safari sezona, a mnoga sela postala su zgarištima.
Nadalje tu su u dosta država loši obrazovni sustavi, ponajviše zbog nemogućnosti razvoja uzrokovanoj mnogim ratovima. To je jedan od razloga što su za upravljanje infrastrukturom, i za izgradnju iste, potrebne vanjske kompanije koje često izgradnju kompenziraju resursima. Jedan od primjera je Kina. U Kongu npr. grade ceste, a vade naftu. Primjera je mnogo. Paravojne skupine koje prodaju resurse zapadnim kompanijama, ponajviše koltan iz Konga. No u povijesti je bilo i radikalnih poteza da se nešto takvo zaustavi, ali bili su kobni. Tu dolazimo na Afriku jučer.
Afrika jučer
Iz Ugande je npr. diktator Idi Amin, 1970-ih godina protjerao sve Indijce s razlogom da posao da Afrikancima, ali ubrzo potom ekonomija se skoro urušila. Indijci su u Afriku stigli za vrijeme britanske vlasti, kao dio velikog carstva. Bili su upravljački sloj, a to su uveliko u biznisu i danas.
Prije prodora Europljana u samo srce kontinenta, tu su postojala mnoga autohtona kraljevstva sa svojim posebnostima. Kolonizatori su imali vrlo malo sluha za to, osim kada su im međuplemenske razlike zgodno poslužile u politici “podijeli pa vladaj”.
U Ugandi su npr. Britanci većinskom narodu, i u datom trenutku najjačem kraljevstvu, Bugande, dali priliku za obrazovanjem dok su sjevernom narodu Acholi priuštili vojnu službu. To je po nezavisnosti dovelo do sukoba čiji sukus je potlačeni položaj Achola, i dan danas. Sudan je posebna priča. Južnim, afričkim dijelom i sjevernim – arapskim Britanci su vladali u potpunosti zasebno, da bi ih tik prije osamostaljenja spojili. Kao produkt imamo rat koji traje 50 godina! Generacije su odrasle naviknute samo na rat.
Ovdje je i jedan Kongo. Krajem 19 stoljeća privatna kolonija belgijskog kralja Leopolda II. Uz pomoć istraživača Henrya Mortona Stanleya on je koloniju širio dokle je išlo da bi se na kraju u toj državi našlo preko 200 naroda i različitih jezika. Kad je krenula pomama za kaučukom, sirovom gumom, u Kongu je počinjen jedan od najvećih genocida u povijesti. Ubijeno je preko 10 milijuna ljudi, a na njihovoj krvi izgrađen je Brisel.
Afrika jučer nije nimalo lijepo mjesto.
Upravo u regiji kojom putujete plamte sukobi. Hoće li ikad u Africi zavladati mir?
Sukobi trenutno plamte u Južnom Sudanu, u Centralno Afričkoj Republici i u Kongu. Ponegdje su sukobi tek borba frakcija za vlast, pomiješani s međuplemenskim tenzijama kao što je to u Južnom Sudanu gdje se bore snage legitimno izabranog predsjednika Salva Kira iz plemena Dinka i njegovog zamjenika Rieka Machara iz plemena Nuer.
Kongo je priča za sebe, tamo postoji dvadesetak oružanih skupina, a sve se zakuhalo polije svrgavanja dugogodišnjeg diktatora Mobutu Sese Seka 1997. godine, a podgrijao je cijelu stvar genocid u Ruandi 1994. godine da bi se stvar na kraju svela na jagmu za resursima kojima istočni Kongo obiluje. Gdje god da zagrebete nešto ćete u Kongu iskopati.
Mir je dakle moguć pod uvjetom da se interesi Zapadnih sila preusmjere s podgrijavanja tenzija i s iskorištavanja prirodnih resursa na pomoć pri izgradnji društva iznutra, vlastitim snagama. No kako stvari stoje to se neće dogoditi u skoroj budućnosti. Primjer je rudača zvana koltan. Kongo njime naprosto obiluje, a iskopava se u sukobima zahvaćenim područjima. Koltan se koristi u proizvodnji svih elektroničkih uređaja…mobitela, računala itd. No sve velike firme ograđuju se od korištenja tzv. krvavog koltana. U praksi to je nemoguće jer uz toliki porast proizvodnje elektroničkih uređaja dobar dio tog koltana jednostavno mora doći iz Konga!
Kako je biti bijelac u Africi? Bijelaca u Africi svakako ima. Neki su biznismeni, neki rade u raznoraznim nevladinim organizacijama, novinari, turisti i na kraju građani. Uglavnom su svi dobrostojeći i spadaju pod višu ekonomsku klasu. No biti bijelac u Africi sa sobom nosi pečat kolonijalizma, stigmu gospodara koji ima novac. Sve je dakako povezano s prošlošću.
Mnogim manje obrazovanim građanima bijelac je jednostavno muzungu koji je došao ovdje raditi i ima puno više novca od njih samih. Tim postupanjima stavljaju vas u nepovoljan položaj i kao da sa svoje strane potiču rasizam. Govorimo dakle o manje obrazovanom sloju koji je najširi. Poput recimo u Hrvatskoj…mnogo manje obrazovanih, ili nezainteresiranih građana na Afriku gleda samo kao na kontinent gdje žive crnci koji ratuju i sve je puno bolesti. Nitko ne vidi kulturološku raznolikost kontinenta. Tako i oni bijelce vide jednostavno kao bijelce, nema veze jeste li s Balkana, iz Engleske ili iz Australije.
Protiv toga, protiv rasnih podjela, boriti se možemo jedino obrazovanjem jer to je revolucija 21. stoljeća na kojoj moramo inzistirati. Jer na kraju krajeva svi se rodimo jednaki, s velikim potencijalom, samo što neki već na početku dobe jako loše karte. U Africi većina ima loše karte. Kad se svima omoguće jednake šanse to će biti prvi korak k ostvarivanju društva koje sad zvuči kao utopija, ali samo zato jer smo kroz povijest navikli na loše stvari. Čovjek je sposoban za puno bolje i plemenitije djelovanje, ali još uvijek treba učiti.
Koje je vaše mišljenje o humanitarnom radu i o mnogim organizacijama koje pomažu Africi? U Africi sam se nagledao humanitaraca i “humanitaraca”. Više drugih nego prvih. Onih koji su došli u kratku afričku avanturu, biti oči i uši svojih vlada na terenu. Zato skidam kapu Putinu što je zabranio financiranje nevladinih organizacija iz inozemstva.
Među ''humanitarcima'' su i oni koji samo žele da im guzica malo vidi puta, malo afričkog sunca. Jer zašto ne!? Siromašno malo crno dijete uvijek dobro prolazi u medijima.
Mislim da je krajnje vrijeme da prestanemo ove ljude smatrati nesposobnima, da ih prestanemo srozavati do razine čovjeka kojem uvijek treba nekakva pomoć.
Kontinent s mnoštvo genijalaca
Afrika je kontinent u razvoju s mnoštvom genijalaca. Ovdje u Ugandi npr. svi nekog vraga rade: kupuju, prodaju, prevrću. Više prosjaka vidim u Zagrebu nego u Kampali! Ustvari, još me nitko na ulici nije pitao da mu nešto dam. Bitna je promjena stava, a ne milodar.
Afrička nacija, postoji li uopće nešto takvo? Panafrikanizam zasigurno postoji. Narodi Crnog kontinenta dijele neke zajedničke karakteristike, a ponajviše dijele zajedničko vrijeme pod čizmom bijelog čovjeka. A i logično je da države koje dijele jednu kopnenu masu na ovaj ili onaj način surađuju.
S druge strane, afričke nacije nešto su sasvim drugačije. Nacija u europskom smislu riječi tu ne postoji. Dok je europska nacija bila u punom zanosu, u nastajanju tamo u 19. stoljeću, u Africi su postojala brojna kraljevstva. U tom trenutku dogodila se velika jagma za Afrikom i oformljavanje kolonijalnih teritorija koji su obuhvatili područja mnogih kraljevstava. Tako su nastale afričke države. Nacionalni identitet se nije razvio. U Ugandi npr, sjeverni narod Acholi i južni Bugande, osim britanske kolonizacije nemaju ništa zajedničko. Svaki politički funkcioner pogoduje svojem plemenu i sve se nekako vrti oko toga, iako događa se dosta miješanih brakova.
Joseph Conrad svoj je roman nazvao ‘Srce tame’, može li se on primijeniti i danas te zašto? Joseph Conrad u svojem romanu opisuje vrijeme najgore kolonijalne vladavine ikad, one belgijskog kralja Leopolda II u Kongu. Srce tame odnosi se na područje bazena rijeke Kongo i njezinih pritoka. Krajem 19. stoljeća belgijski je kralj, pod krinkom humanitarnog rada i civilizacije tamošnjih naroda, dobio podršku svih svjetski važnih sila da uzme Kongo kao koloniju. Bio je to njegov privatni posjed, 70-ak puta veći od Belgije. Tamo je slao svoje oficire i plaćenike koji su širili teritorij i pokoravali narode i kraljevstva.
No najznačajniji trenutak je spoznaja da Kongo obiluje sirovom gumom, kaučukovcem. Punih 20 godina kralj je zgrtao ogromno bogatstvo jer upravo u tom trenutku započela je u svijetu masovna proizvodnja bicikala i automobila, za što je potrebna guma. Kongo je pretvoren u jedan veliki radni logor, u svojevrsni gulag. Domoroci su upregnuti, stavljeni u lance, morali skupljati gumu. Ukoliko nisu ispunili kvotu kazne su bile bičevanje, vješanje.
Svaki vojnik u službi kralja morao je kao dokaz iskorištenog metka donijeti odrezanu desnu ruku čovjeka kojega je ubio. Pošto su vojnici često pucali u životinje, kao dokaz iskorištenog metka odsjecali su ruke živim ljudima, dimili ih da se ne pokvare na tropskom suncu i nosili ih zapovjedniku postaje. Među vojnicima bilo je puno domorodaca.
Pretpostavlja se da je u dvadesetak godina Leopoldove vladavine pobijeno oko 10 milijuna ljudi. Kad će Belgija priznati taj pomor? U Kongu se danas, sto godina poslije Leopolda malo toga promijenilo. Velike sile uz pomoć plaćenika crpe resurse, događaju se neviđeni zločini, palež i silovanja. Sve zbog bogatstva zemlje. Kongo je još uvijek, u punom smislu riječi srce tame.
Je li se mogla izbjeći kolonizacija Afrike? Kolonizacija Afrike na način na koji se dogodila svakako se mogla izbjeći. Nije dakle trebalo doći do porobljavanja i do ubijanja. No u vrijeme Industrijske revolucije u Europi, u doba najvećeg zanosa europskih nacija, potrebni su bili resursi za održavanje ogromnih sustava i za rast njihovih ekonomija. Sve najbogatije europske države izrasle su upravo na porobljavanju Afrike.
No da je do kontakta afričkih društava i Zapada moralo doći to je neminovno. Isto tako neminovno je da tehnološki nazadnija civilizacija preuzme postignuća naprednije civilizacije. Moglo je npr. doći to trgovinske razmjene, do ugovora povoljnih za obje strane i do nekakvog logičnog razvoja afričkih društava u njihovim tadašnjim granicama.
Istraživač Henry Morton Stanley u službi belgijskog kralja Leopolda II potpisao je preko 400 ugovora s poglavicama raznih plemena u kojima poglavice daju svu zemlju, resurse i ljudstvo u službu kralja. Poglavice su se potpisivali uglavnom s X.
Preskočili industrijsku revoluciju
Afrička civilizacija u potpunosti je preskočila industrijsku revoluciju. Mnogi su u svjetlosnom trenutku skočili s motike do mobitela i to svakako izaziva veliku konfuziju u mentalnom sklopu ljudi, stvara miks drevne tradicije i moderne globalizacije.
Zamislite koji šok su doživjeli narodi bazena Konga oko 1900. godine kad im je ispred sela doplovio parobrod, iz njega iskočili bijeli ljudi i prisilili ih da za njih skupljaju kaučuk?
Trenutno se nalazite u Africi. Gdje ste i koja su vam polja interesa? Trenutno boravim u Ugandi, a krećem se i Ruandom te Burundijem. Cilj mi je napisati desetak reportaža za portal net.hr, a s raznim društvenim temama. Neke od njih su o položaju albinosa, o mladim afričkim poduzetnicima te o krizi u Južnom Sudanu i građanskom ratu koji je na pomolu u toj zemlji.
