Tko je preživio paklene vrućine i užarenu atmosferu ova tri dana 7. INmusica po redu, zasigurno se neće hvaliti kako je bio na najboljem festivalu ikad, ali da će reći kako mu se, ako prešutimo prvi dan, trodnevna karta isplatila.
Treći i posljednji dan INmusica bio je očekivano najiščekivaniji, a sama kvaliteta programa pokazala se na činjenici da se publika ovaj put ranije probijala kroz jarunsku šumicu, ne bi li stigla do željenog stage-a.
Prvi od izvođača zbog kojeg se isplatilo popikavati preko ljudi bio je Tamikrest, bend iz sjevernog Malija koji je nastupao na World Stageu i uvjerio me da je hrvatska publika uistinu raznolika te muzički multikulturalna. Ipak, nemojmo se zavaravati, njihov miks pustinjskog bluesa, udaraljki te vještih gitariskih pasaža zabavljao je publiku i mene nekih pola sata svog nastupa, no uskoro se s lijeve strane čuo puno glasniji, sjevernoeuropski beat zbog kojeg se u vrlo kratkom vremenu stvorio mravinjak ljudi.
Na glavnoj pozornici u tom se trenutku pojavila energična petorka MandoDiao koja, osim što dobro izgleda, dobro i svira. Šveđani su svoj prvi nastup u Zagrebu započeli starim hitom God Knows te nastavili u laganom baladičnom tonu.
Kroz njihov se nastup maglo primijetiti kako luče samopouzdanjem, u nekim trenucima čak i prepotentnošću, a kako i ne bi kada su dosad svirali kao headlineri na velikim glazbenim festivalima poput Hurricanea, Rock Am Ringa, Southsidea, Rock im Parka i mnogim drugima.
Nakon uvoda i pozdrava na hrvatskom, pjevač se povjerio publici kako mu nakon deset godina sviranja nije 'napeto' odraditi koncert ni u Njemačkoj, Francuskoj ni Engleskoj, nego upravo u Hrvatskoj.
Govorili su nam da nas vole, a nakon što su tu izjavu začinili romantičnom dionicom usne harmonike, mi smo im i povjerovali te dočekali i dvije najpoznatije pjesme Mando Diaoa, Gloria te neizbježni hit Dance With Somebody.
Nastup Iness Mezel je kasnio, no mislim da za njenu mješavinu funka, soula i jazza sa sjevernoafričkim glazbenim stilovima, nije marilo dovoljno ljudi s obzirom na to da su se čekali stari znanci festivala, energični Franz Ferdinandi. Za njih ne treba puno reći, osim da su ponovno oduševili.
Škotska četvorka nastupila je pod velikom fotografijom Gavrila Principa, a gospodin Kapranos je s brčinama kao novim modnim dodatkom ispucavao hit za hitom. I tako sat i pol. Miljenici zagrebačke publike rasplesali su okupljene na svoje uspješnice TakeMeOut, Matinee, This Fire, Walk Away te novije stvari koje predstavljaju na ljetnoj turneji. Znali smo što očekivati od njih u ovom festivalskom okruženju, dobili smo i više od toga. Franzi su dostojno zatvorili ovu varijaciju na temu nekad najvećeg open air festivala na ovim prostorima.
Problemi, problemi, otkud početi. Svaka čast organizatorima koji su se u zadnji čas, unatoč otkazivanjima headlinera, uspjeli snaći i održati festival, no bili su nadomak propasti. Nekad dosta posjećena treća pozornica zjapila je prazna, nedostatak jakih imena osjetio se iako se klimava muzička ponuda pokušala zataškati zanimljivim popratnim sadržajima.
Kad se samo sjetim kako su me trnci prolazili prijašnjih godina kada nisam znala gdje bi se okrenula zbog kvalitetnog i raznolikog line-upa, zaključujem da ova blijeda verzija INmusica pod hitno treba vratiti boje u obraščiće, podignuti se na noge i zaplesati s nama sa stilom.
Hoće li 2013. godina biti presudna za ovaj festival, tek je za doznati.