Tko se sve opraštao od Arsena?
Otišao je Arsen, i to je zaista vijest koja je obilježila tjedan. Otišao je veliki Arsen, i za njime su plakali mnogi, i oni koji su mu opus znali napamet, i oni koji su se tek povremeno očešali o njegove pjesme, i oni koji blagog pojma nisu imali čime se legenda bavila. Čak i oni koji luduju isključivo uz narodnjake. Svi su oplakivali Arsena, pozvani i nepozvani da to čine, i čini se da se naciji dogodila kolektivna histerija, i neka je, legenda je to definitivno i zaslužila. Nisam ga poznavao, tek sam onomad, naslonjen na šankove, slušao priče o njemu. Nisam ga poznavao, i nemam pravo pisati ništa više osim poslati mu posljednji pozdrav i udijeliti mu tri mudra umnjaka, za sve ono čime je zadužio naciju. Zbogom.
Pored koga to izgledam kao pile pored mesara?
Filip Hrgović je europski prvak, i to zaista nije mala zajebancija, jer takvo nešto nismo doživjeli sve od kada je Mate Parlov rasturao svojim krošeima. Političarima se nikada nisam divio, estradi se ne divim od kada sam je upoznao iznutra, ali sportaši su mi uvijek bili zakon, pa tako i taj skromni, samozatajni dečko koji spartanski živi i pljuje znoj, krv i suze valjda od kada zna za sebe. Prije otprilike mjesec dana očešali smo se rame o rame, kada je prošetao pored mojeg haustora u Masarykovoj ulici. Nisam baš malen čovjek, visok sam 194 centimetara, imam nešto manje od stotinu kilograma, i sam pomalo boksam, ali pored Hrgovića izgledam kao pile pored mesara. Duboko žalim što meč nisam mogao gledati niti na jednoj televiziji, ali tebi, vrijedni čovječe, kapa do poda i dva mudra umnjaka. Nadam se da ćeš nakon olimpijade u Riu dobiti i trećeg.
Jesmo li zaista takvi kršćani kakvima se volimo vidjeti na nedjeljnim misama?
Vijesti o migrantima u nevolji pojele su gotovo čitav medijski prostor proteklog tjedna. Vidjeli smo potresne snimke s makedonske granice, vidjeli i onaj užas iz beogradskog parka, bebe koje majkama padaju iz naručja, suzavac, pretrpane vlakove, kaos i očaj. Migranti uglavnom dolaze iz ratom poharanih krajeva, najčešće iz Sirije. Za svakog buzdovana koji misli da je Sirija zemlja neartikuliranih mutanata koji skaču po granama i ne znaju za pojam tekuće vode, imam jednu vijest. To vam, ljudi moji dragi, nije istina. Dapače, Damask je najstariji grad na svijetu, a Sirijci su predivan, obrazovan i radišan narod, i vjerujte mi, samo ih rat i nevolja tjeraju na Zapad, inače bi jako rado ostali u svojim starim životima koji su po puno pitanja smisleniji i ispunjeniji nego naši zapadnjački. Onomad sam automobilom prokrstario Sirijom, pa mislim da znam o čemu pričam. Hoće li svi ti migranti možda navaliti na rutu koja vodi preko Hrvatske? Vjerojatno hoće. Imamo li mi obvezu pomoći im? Naravno da imamo, koliko god nam je ekonomija slaba, koliko god da imali svojih problema, jednostavno im pomoći moramo, jer valjda mi Hrvati dobro znamo što su to ratne strahote, što je to izbjeglištvo, što je to situacija u kojoj vukovarski doktor znanosti s jednom vrećicom imovine stiže u izbjeglički prihvatni centar. Takvih sveučilišnih profesora, takvih tokara, trgovaca ili krojača iz smjera istoka pristiže na stotine tisuća, i ako smo mi Europljani zaista na civilizacijskoj razini na kakvoj mislimo da jesmo, e onda svim tim ljudima moramo pružiti ruku. Ako smo zaista takvi Kršćani kakvima se volimo vidjeti na nedjeljnim misama, onda im jednostavno moramo pomoći. Jednom kada ljudi prestanu pomagati drugim ljudima u nevolji, onda je gotovo s nama. Držite se, nesretni migranti, evo vam mudri umnjak u znak podrške.
Prema čemu osjećam strast jednaku onoj koju osjećam prema promatranju parenja koala?
Dinamo je tukao Albance, i sasvim je izvjesno da će ove jeseni igrati u Ligi prvaka. Hajduk je izgubio od Čeha, ali uz puni Poljud u uzvratnoj utakmici ne sumnjam da će proći u ligu Uefe. Neki krajnji rezultat te i sličnih vijesti je ta da je Mateo Kovačić potpisao za Real, ukalupljen u najskuplji transfer u povijesti svih hrvatskih nogometnih transfera. Domaći dečki se skupo prodaju u ozbiljnije lige, a ja prema domaćem nogometu osjećam strast jednaku onoj koju osjećam prema promatranju parenja koala. Tužno, zaista tužno. Upravo je neshvatljivo kako je jedna obitelj mogla zatući strast nacije, ali toliko sam već puta pisao o tome da zaista više nema smisla. Neka Dinamo i Hajduk igraju u Europi, neka tamo ne budu kante za napucavanje, neka Kovačić i Kovačići zarađuju milijune, neka potpisuju za Reale… ali u svemu tome ostaje samo jedna molba – vratite nam nogomet. Obitelji koja je zatukla strast nacije, naravno, idu tri trula karijesa.
