Uporan glas agresorske JNA preko razglasa pozivao je Vukovarce na predaju, "garantiramo bezbednost", tvrdili su. Kako i sami zaključujete - lagali su. Tih dana 1991. u Vukovaru je bilo oblačno. Padale su, naime, rakete. Meteorolozi su tih dana pomno objašnjavali sve te oblake, otkrivali gdje će padati pljusak, ni ne sluteći njegovu očitu pogubnost.
Najkrvaviji je to period hrvatske, ali i novije povijesti, ustvrdit će povjesničari opisujući 87-dnevnu opsadu Vukovara, grada čiji je jedan od najpoznatijih simbola stradanja Vukovarska bolnica o kojoj smo pričali s doktoricom Sadikom Biluš, tada jedinom, kako kaže, internisticom u bolnici u kojoj je proživjela pravi pakao.
'Tko je trebao umrijeti, taj je nažalost umro'
"Prva granata je udarila u podrum. Govorim o bolnici srušenoj već prvih dana, 25. kolovoza kada je počeo otvoreni napad na grad. Ujutro u 7 je počeo pakao i nikad nije prestao", govori mi doktorica Biluš.
"Mi smo u katakombama liječili ljude i to s relativnim uspjehom. Onaj tko je trebao umrijeti, taj je nažalost umro", priča dok sjedimo u njenom uredu skrećući mi pažnju na jedan ormarić rezerviran posebno za sve vezano uz Vukovar.
Ona je bila jedna od zaista nekolicine liječnika i medicinskog osoblja koji su se nosili s gotovo 3.400 ranjenika u tom periodu te radili danonoćno, bez dovoljno lijekova, sanitetskog i ostalog materijala, struje, hrane i vode. "Bio je taj jedan vojnik Kruno, bio je na prvoj liniji pa kada je dolazio obilaziti ranjenike uhvatio bi jednu kokoš i donio nam je jer smo bili gladni. Nekako se navikneš na glad", priča doktorica Biluš.
Tražili su pomoć koja nije stizala
(FOTO: Grgur Zucko/PIXSELL)
Situacija u kojoj su se nalazili je postajala sve gora i gora, što je za Vijesti.hr potvrdila i Vesna Bosanac, koja je tada obnašala dužnost ravnateljice Vukovarske bolnice. "Bilo je iznimno teško kada je postalo potpuno okruženje jer je u početku glavni sanitetski stožer Ministarstva zdravstva 2-3 puta tjedno slao pomoć, to je bilo do 24. rujna, a iza toga nitko nije mogao proći, a ranjenika je bilo sve više", kazala je.
Objašnjava kako su se organizirala civilna skloništa, ranjenici su se odvozili i u Borovo Commerce gdje je organizirana ratna bolnica, a pomoć, koju su u nekoliko navrata tražili nije stizala.
"Počeli su pregovori u Zagrebu za humanitarni konvoj, svakodnevno smo bili u kontaktu s tadašnjim ratnim ministrom doktorom Andrijom Hebrangom i Matom Granićem da vidimo na koji način sve organizirati", objašnjava Bosanac.
Šljivančanin: 'Doktorice, ne budete li pametni do navečer, ode glava'
Njihova bitka za pacijente pretvorila se u utrku s vremenom. Agresorska JNA uz pomoć srpskih paravojnih postrojbi sve je više prodirala u grad, a 17. i 18. studenog Vukovar je u potpunosti pao. S njim je pala i Vukovarska bolnica.
Formalni zapovjednik za tu zonu napada na Vukovar bio je srpski zapovjednik JNA Milan Mrkšić, a za evakuaciju bolnice bio je zadužen ratni zločinac Veselin Šljivančanin. On je ujedno i krvnik koji je organizirao mučenje i odvođenje 400 ranjenika iz vukovarske bolnice, ubijanje 264 ljudi na Ovčari te spriječavao evakuaciju 4.000 civila.
Bosanac tvrdi da joj Šljivančanin nikad nije djelovao kao profesionalan vojnik. "On je bio ograničen, samouvjeren i arogantan čovjek koji uopće nije držao do zapovijedi niti do međunarodnog sporazuma. Vidjelo se kako se ponašao prema Crvenom križu kojem nije dopustio da dođu do bolnice. On je bio na terenu, znao je što se dešava i kako su ljudi izvedeni iz bolnice. Nikad nismo saznali zašto su baš ti ljudi odvedeni na Ovčaru", tvrdi Bosanac.
Doktorica Biluš, pak, kaže da je odlazak pred Šljivančanina za nju bio jasan znak kako će završiti. "Imala sam goranovsku viziju. Ivan Goran Kovačić je kroz 'Jamu' imao viziju kako će ga ubiti i tako su ga i ubili. Tako sam i ja imala viziju. Zeznula sam se jer sam mislila da ćemo pobijediti", priča Biluš.
"Šljivančanina su okružile neke žene, plakale su i vjerojatno ga molile da pusti njihove muževe. Pitala sam 'Tko me treba', a onda je on došao do mene. 'Ideš sa mnom', rekao mi je, pa sam mu odgovorila da ne idem nikud i da sam doktorica koja s ranjenicima treba za Zagreb. 'Je li tebi jasno, doktorice, u kojoj ste vi situaciji?', pitao me je. Rekla sam mu da ne znam, a onda mi je rekao kako sam zarobljenik legalne JNA. Pozvala sam se na Ženevsku konvenciju, a on mi je samo odgovorio: 'Doktorice, ne budete li pametni do navečer, ode glava'", prepričava Biluš. I Sadika Biluš i Vesna Bosanac završile su u logoru u kojem su preživjele strahote.
Biluš: 'Prije zatvora, snimila sam djeci oproštajnu poruku'
(Doktorica Sadika Biluš, FOTO: Davor Javorovic/PIXSELL)
Doktorica Biluš otvoreno je za Vijesti.hr ispričala svoju priču iz zatvora. "Prije nego što su me odveli, snimila sam na kasetu oproštajnu poruku svojoj djeci. Bila je to samo jedna od četiri kasete. Ostale tri su pokazivale ratne strahote u Vukovaru", govori.
Ona je, naime, tijekom opsade Vukovara snimala sve detalje okupacije grada te posljednju noć u bolnici. Dvije snimke joj je oduzeo Šljivančanin u Negoslavcima gdje je provela 48 sati i prošla sodomu i gomoru, a jedna je, kako priča, bila u gipsu jednog pacijenta koji je vjerojatno sahranjen s kasetom.
Ipak, onu koja je bila namijenjena djeci, govori, čitavo vrijeme je držala uz sebe. "Na toj kaseti se mogao čuti samo moj glas. Zavorila sam se u mračnu sobu, upalila svijeću i ispričala djeci u šiframa kome da se obrate te da će dobiti moj neseser koji sam poslala preko svoje glavne sestre Ljubice. U njemu je bilo 50 tisuća maraka i sve moje dragocjenosti. Taj neseser je bio namijenjen njima kako bi započeli život nakon rata", prisjeća se doktorica Biluš.
Za krvnika Šljivančanina ona je zajedno s Vesnom Bosanac, tadašnim zapovjednikom Ratnog saniteta općine Vukovar doktorom Jurajem Njavrom, bila kriva za ubojstvo Srba skalpelom.
U samici štrajkala glađu 21 dan
"Kada su nas odvozili, sjećam se da sam bila u borbenom oklopnom vozilu koje je odskakalo preko leševa. Gledala sam kroz nekakav otvorčić lica mrtvih ljudi na ulici i vidjela koga su sve ubili", govori.
Iz Negoslavaca Biluš je prebačena u zatvoru Mitrovici i to u samicu gdje je štrajkala glađu 21 dan. Prije nego što je pritvorena u samicu, pokušala se riješiti posljednje kasete, one namijenjene djeci. "Ta kaseta je bila uz mene, a ja sam se morala skinuti do gola.
U toj prostoriji postojao je hodničić s nekim drvenim stepenicama ispod čijeg je zaleđa bilo dva prsta prostora. Policajku koja se nalazila u prostoriji i čekala da se skinem, zazvala je druga i tu sam iskoristila priliku da kasetu probam baciti u taj prostor na dnu stepenica. To sam i napravila i mislila da sam riješila stvar.
Policajka se vratila, ja sam obavila sve što je tražila, a onda su me okružila četiri policajca i dvije policajke s namjerom da me odvedu u drugu zgradu. Mahnito sam pogledala prema tom hodniku gdje počinju stepenice i shvatila da tamo nema moje kasete, već da je nasred hodnika", govori Biluš.
U limenoj posudi za nuždu vidjela je izlaz iz agonije
Smještena je u ćeliju 2 sa 3. Na betonskom podu ispisano je na stotine imena onih koji su završili u njoj očito ranije, a zidovi su bili obojani tragovima krvi. Prisjeća se urlika koje je čula, urlika ljudi koje su saslušavali i batinali. U tom paklu, donijela je odluku da si skrati muke i prekine agoniju.
"U ćeliji su me bacili s doktorskom torbom bež boje. Ta torba imala je remen koji se mogao otkopčati. Tražila sam postoji li u ćeliji mjesto na kojem ga mogu objesiti. Na vratima ćelije nalazila se šteka. Bila je visoko i nisam mogla doći do nje. Na lijevom zidu primijetila sam veliki čavao. Počela sam remen postavljati na njega, a kroz glavu mi je prolazilo 'Tolike godine si imala lijekove, pa da nisi uzela dvije kutije apaurina i da sve sad riješiš'", govori.
Ponovno je zgrabila svoju torbu i iz nje izvadila specijalističku uputnicu te olovku i počela pisati oproštajno pismo. "U ćeliji je bio mrak. Nisam ni vidjela ostavlja li olovka trag na papiru, brišu li moje suze trag olovke", govori doktorica Sadika. U jednom trenutku, kaže, u ćeliju ulazi policajka.
"Izvela me van iz ćelije i rekla da unutra unesem kiblu. To je bila velika emajlirana posuda s poklopcem u koju se vršila nužda. Vidjela je moje pismo i uzela mi sve stvari. Pitala me kako sam, samo sam odgovorila da nisam dobro. Pitala me što sam ja, pritom misleći na to to sam po struci, a ja sam joj odgovorila da sam Muslimanka. "Što misliš što sam ja?", upitala me je, a ja samo joj odgovorila da je i ona Muslimanka. Prebila me je, nogama me tukla po tijelu, ali ne i po licu, da bi nakon toga izašla iz ćelije.
Gledala sam prema smrdljivoj posudi i tako samo joj se obradovala. Shvatila da ako stanem na nju mogu dosegnuti šteku na vratima i na nju staviti remen koji je još uvijek visio na zidu i kojeg policajka nije primijetila. Popela sam se na posudu, okačila remen na šteku, stavila ga oko vrata i nogama izmaknula posudu ispod sebe.
Iduće čega se sjećam je da sam osjetila jaku bol u koljenima. Mislim si zašto me sada koljena bole, a onda sam pogledala prema vratima i shvatila da je šteka puknula. Nakon toga sam rekla 'gotovo je, sada Sadika krećeš u borbu'", prepričava. Kaže kako je u toj hladnoj betonskoj ćeliji 2 sa 3 shvatila koliko traje minuta, koliko traje sat, koliko traje noć, a koliko traje dan.
Oslobođena na svoj rođendan
Biluš je iz zatvora oslobođena na svoj rođendan, 6. prosinca 1991. kada je ujedno posredstvom Jakova Bienenfelda na aerodromu u Batajnici razmijenjena za generala kojeg je zarobila hrvatska vojska. "Poštedjeli su me na moj rođendan. Izveli su me van i rekli da čekamo generala. U crnom mercedesu došao je Aleksandar Vasiljević, nekadašnji general JNA i bivši šef KOS-a.
'Oprostite što kasnim. Išao sam iz vrhovne komande kući da se presvučem u civilno odjelo da se doktorica ne uplaši', rekao mi je Vasiljević, a general s kojim sam razmijenjena ljubio mi je ruke. Vasiljević mi je spomenuo i kasete koje mi je oduzeo Šljivančanin i rekao da ih je pogledao. 'Veljko Bulajić je amater spram vaših redateljskih sposobnosti', rekao mi je Vasiljević prilikom čega me Bienenfeld gurno u avion u i rekao 'Mala bježimo odavde'. Vasiljević mi nikad nije vratio kasete jer je rekao da su one ratni plijen", prisjeća se doktorica Biluš.
Za nju, a i za gospođu Bosanac, ti dani u Vukovaru bili su mučenje našeg naroda.
'Dok se ne suočimo s istinom nema koraka naprijed'
(Ravnateljica Vukovarske bolnice Vesna Bosanac, FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL)
Bosanac kaže da je tek po izlasku iz zatvora u razmjeni rekonstruirala situaciju i ustanovila da velik broj ranjenika i zaposlenika bolnice nedostaje. Istinu o tome rasvjetlila bi i ključna dokumentacija iz Vukovarske bolnice koja je u rukama Srbije, no do nje, smatra Bosanac, nikad nećemo doći. "To su bile originalne bilježnice naše glavne sestre Binazije Koleser koja je po datumu bilježila prijem ranjenika da bi nama davala izvješće tko je kad i gdje pod kojom dijagnozom primljen.
Originalna dokumentacija nikad nije vraćena. To sam pokušala bezuspješno srediti preko MVEP-a i međunarodnog suda u Haagu. Srbi to sigurno čuvaju, ali dokumentaciju ne žele dati jer je to pravi dokaz ratnog zločina. U ovom kontekstu situacije koja je sada sigurno do toga nećemo doći, možda ako bude interesa i nekih demokratskih promjena u Srbiji", tvrdi Bosanac.
"Ne kažem da su svi Srbi krivi, nama u 20 godina je došlo nekoliko nevladinih udruga iz Srbije koji se žele suočiti sa svime, ali to su mladi ljudi koji imaju problema u svojoj državi i ne mogu ništa učiniti. Za mene je najviše kriva međunarodna zajednica jer nije reagirala na pravi nacin i vrijeme. Dok se ne suočimo s istinom nema koraka naprijed", smatra Bosanac.
Vukovarska bolnica bila je srce obrane Vukovara, posljednji bastion nade, ali i mjesto u kojem su ljudi osjećali strepnju nad vlastitom sudbinom i životom koji u tim trenucima nije vrijedio praktički ništa, što je vidljivo iz razgovora s Bosanac i Biluš.
I iako se činilo da taj život ne vrijedi ništa, on je u očima medicinskog osoblja Vukovarske bolnice, koje je u najtežim okolnostima svojom humanošću ostavilo pečat u najvećoj i najkrvavijoj bitki Domovinskog rata - itekako vrijedio.
