Jer, građani Hrvatske, a i ostalih postjugoslavenskih i općenito postsocijalističkih zemalja su upravo to – Indijanci – kojima su 'kauboji' kapitalizma na 'divljem Istoku' oduzeli sve što su imali, i zemlju i resurse, a možda i budućnost. U međuvremenu su mnoge na području bivše države poslali na 'vječna lovišta', u ratu kojim su upravljali i u čijoj su se pozadini bogatili, preživjele su ili opljačkali ili istjerali (ili i jedno i drugo), a svima su nastavili dijeliti 'vatrenu vodu' nacionalizma, od koje je triježnjenje bolno, a povratak boci učestao. Karamarko, čovjek koji u povijest ulazi kao netko tko je uhapsio 150 mirnih demonstranata u Varšavskoj kako bi omogućio jednom magnatu da 'privatizira' gradsku ulicu te kao čovjek koji je naoružao policiju s najsofisticiranijom opremom za premlaćivanje građana, tako je zapravo jedini koji nam je, nesvjesno, objasnio da su nas dva desetljeća kapitalizma uistinu pretvorila u Indijance koji ne odlučuju ni o čemu, a najmanje o svojoj bijednoj sudbini. Da su građani također shvatili istinu ministrovih riječi potvrđuje njihovo prihvaćanje etikete crvenokožaca, indijanska glasanja, plesovi i bubnjanje koje skoro svaki dan priređuju po hrvatskim gradovima. Kao u slovenskoj sinkronizaciji vesterna, Indijaneri doista prihajajo, i, nakon početne identitarne konfuzije te različitih klaunova koji su se predstavljali kao 'poglavice', ima ih sve više. Oni ne samo da odbacuju ovog ili onog kauboja, ili traže nove kauboje za gospodare, već odbacuju njihov cijeli Režim. Izlaskom na ulice i svojim 'dugim marševima' oni su ponovo postali Građani. Indijanska šaka, a u njoj tomahavk, prijeti Režimu. I borba, vjerojatno duga i s neizvjesnim ishodom, je upravo počela.
Udar odozdo!
Bez obzira na odvijanje kao i konkretne rezultate prosvjeda u Hrvatskoj, smatramo da je već sada moguće izvući nekoliko općih zaključaka. Kao prvo, iako je zahtjev koji ujedinjuje sve prosvjednike sveden na odlazak vlade Jadranke Kosor i hitno raspisivanje izbora, jasno je da protesti nose politički puno važniju poruku: građani izražavaju izrazito nepovjerenje pa čak i odbacivanje trenutnog Režima. Pod Režimom, kao što smo pisali u političkoj raspravi Pravo na pobunu – uvod u anatomiju građanskog otpora (Fraktura, 2010.), ne smatramo samo državu i njezine institucije, već oligarhijski konglomerat kojeg čine i država i mediji i dijelovi tzv. civilnog društva i obrazovni sustav i religijske institucije, privredni subjekti i organizirani kriminal te različite interesne skupine koje profitiraju od postojećeg stanja stvari. Građani odbacuju politički režim sveden na partitokraciju i povremene izbore čija je svrha revitalizacija samog Režima, a ne njegova promjena. Poruka koje se referiraju na direktnu demokraciju – koju su u domaći politički vokabular unijeli pobunjeni studenti u proljeće 2009. – sve je više. One se ne manifestiraju samo u svijesti da HDZ i opozicija zapravo nisu u bitnom sukobu, već i u konkretno izraženoj želji građana da sami odlučuju o smjeru i razvoju prosvjeda. Na njihovoj margini nastao je čak i pokret za direktnu demokraciju koji je vidi kao nužni korektiv reprezentativnog sustava danas dok se ne steknu uvjeti za njezino opće funkcioniranje.
Kao drugo, na razini ekonomskog sustava kao i društvenih odnosa koji su mu posljedica, sasvim je jasno da se, ne samo među 'ljevičarima', već i širim građanstvom dovodi u pitanje kapitalizam u formi kakvom je vladao posljednjih dvadesetak godina. Teme pljačke, nezaposlenosti, siromaštva te besperspektivnosti i, uopće, lošeg života ujedinjujući su nazivnik svih prosvjednika kao i 70% građana koji ih, po anketama, podržavaju. I tu dolazimo do sve glasnije kritike Europske unije kojoj uzroke treba tražiti u pritisku da se sprovedu neoliberalne reforme, od kojih su, čini se, profitirali jedino lokalni ili strani predatori, te u vanjskoj podršci korumpiranim političarima spremnima da provedu te reforme što pak upućuje na 'skriveno rukovanje' europskih i domaćih elita. Nije li Ivo Sanader bio 'rado viđen gost' u Bruxellesu, nije li svoje lopovske operacije vodio preko Hypo Banke i iznosio novac u Austriju, i nije li Viviane Redding usred prosvjeda u Zagrebu hvalila Jadranku Kosor i njezinu politiku 'gospodarskog oporavka'?
Nejasna perspektiva pregovora, neosjetljivost EU-a za socijalne probleme zemalja koje integrira te inzistiranje na reformama koje stvaraju nezaposlenost i čiji cilj općenito nije jasan (kao privatiziranje i zatvaranje brodogradilišta) stvorila je otpor među građanima. Nije poanta u tome da je EU odjednom postala neželjena zajednica, već u frustraciji koju stvara trenutna situacija u kojoj s jedne strane patimo od 'euroze' – kako je to, misleći na proeuropski virus, nazvao Mitja Velikonja – tj. uvjerenja da će reforme (posebno famozno poglavlje 23. o pravosuđu) konačno ukinuti korupciju, dok, s druge, vidimo da približavanje EU donosi novi tip korupcije različit, ali ne i manje razoran, od onog kojeg smo znali 1990-ih. Pokušaj HDZ-a da svoju sudbinu veže uz sudbinu ulaska Hrvatske u EU povezujući referendum i nove izbore mogao bi samo dodatno povećati njezinu nepopularnost. S druge strane, šire građanstvo i ljevica u skepticizmu spram EU-a izražavaju kritiku onoga što vide kao polukolonijalni položaj i traže transparentnost pregovora, obranu vitalnih javnih interesa, zaštitu od sveopće privatizacije, i drugačiji, socijalni model kako za Hrvatsku tako i za Europu. Indijanci su se, neki svjesno, a drugi nesvjesno, i digli na noge jer ne mogu više trpjeti političku samovolju elite (koja se posebice očituje u potpunom izostanku javne diskusije o pristupanju Hrvatske u EU), uvjeravanje da živimo u 'demokraciji' dok je participacija građana svedena na minimum te potpuni raskorak između medijskog uljepšavanja stvarnosti i njihove svakodnevne borbe za preživljavanje.
Na koncu, ova vrsta neformalno organiziranih protesta sa širokom podrškom građanstva može se djelomično vidjeti kao odjek zbivanja na Bliskom Istoku. Unatoč svim očitim razlikama, jedan zajednički element je ipak tu. Kao što su se tamo građani pobunili protiv desetljeća nepromijenjenog političkog smjera i kontinuirane pljačke, tako se ovdje na meti našla dugogodišnja katastrofalna vladavina HDZ-a, ključna za funkcioniranje trenutnog Režima kojeg mnogi ispravno vide korumpiranim, nelegitimnim i dubinski nedemokratskim. U Hrvatskoj, doduše, danas ne postoji jedan čovjek kao težište Režima niti svakodnevna represija, što čini vrlo složenom, čak zbunjujućom, ovu građansku pobunu, ali se vlast oligarhijskog Režima i politička nemoć građana da upravljaju svojim životima itekako osjećaju. U širem kontekstu, Hrvatska je također među prvim primjerima tako snažnih anti-kapitalističkih protesta u Istočnoj Europi od 1989. godine. No, unatoč situaciji istinskog demokratskog 'udara odozdo', kao i stupanja na scenu novih političkih subjekata, Režim je sve samo ne posrnuo – čak i ako padne Kosoričina vlada kao njegovo trenutno lice, ali ne i glava – i uzvraća udarac preko svih svojih komponenti koje ustaju u obranu vlastitih privilegija.
Režim uzvraća udarac
Ne samo cinični promatrači, već i dežurni analitičari danima se čude nad činjenicom da se zagrebački prosvjedi za rušenjem vlade umjesto na uobičajenu formu okupljanja po javnim trgovima svode na višesatna šetanja. Navodno, narod ne zna što bi sa sobom. Kronična nezaposlenost se tako predstavlja kao besposličarenje, a ono kao uzrok nezaposlenosti, čime se krivnja za trenutno stanje prebacuje na nezaposlene, a ne na one, prvenstveno vlast, koji su upropastili preko 300.000 ljudi i njihovih obitelji. Tako umjesto da stoji na jednom mjestu, besposlen se narod šeće po 10-ak kilometara u ovim hladnim večerima ne bi li time zapravo prikrio, sugerira se, besmislenost ovih prosvjeda. Neki su se režimski novinari pritom čak upustili u izvještavanje 's lica mjesta' pa su se brže bolje spustili među pučane i natjecali u tome tko će prije donijeti u redakciju 'analizu' s terena.
Najprije je Vojislav Mazzocco odlučio odgovoriti svojoj kćerci na pitanje 'Tata, što su prosvjedi?' da bi ustvrdio da Jadranka Kosor možda stvarno ima pravo što primjenjuje modernu pedagošku metodu ignoriranja djece dok urlaju i bacaju se po podu. Opet infantilizacija s ciljem depolitizacije, jer, u krajnjoj liniji, čak i kad dijete kaže da je car gol, najbolje ga je ignorirati dok bura ne prođe, dok ne prestane urlati ili dok ga se ne izmlati. Jer, znaju i režimlije da je car gol, ali im taj car i dalje daje mrvice sa stola. Te mrvice s kojima su si političke strukture i medijski moguli kupili intelektualce njima se čini sigurnijom perspektivom u ovim vremenima krize nego pad među sve te stotine tisuća kojima su i te mrvice oduzete. Među prosvjednike se također ugurao Tomislav Čadež, zaključivši da se oni ne slažu ni oko čega, osim oko odlaska vlade, što je valjda premalo. Njemu se ubrzo priključila maskota Europa Press Holdinga Ante Tomić, cinik koji ništa nije naučio u protekle dvije godine otkako je, komentirajući studentske prosvjede, samozadovoljno ustvrdio da se 'ne namjerava ozbiljno baviti njihovim političkim ciljem, jer on zapravo nije ni važan' i da će se uvijek nasmiješiti kada vidi ljude da se bore za 'idiotsku socijalnu jednakost'. Ovaj put je još jednom popljuvao građane, ustvrdivši da je ovo samo prosvjed redikula i radikala, rugajući se otvoreno tisućama koje se nalaze na ulicama.
Zapadna invazija na Irak je u medijski svijet proširila sintagmu 'embedded journalism' po kojoj novinari po informaciju idu 'ubačeni' u vojne jedinice i tako, iz perspektive okupacijskih snaga, jer do druge ni ne mogu čak i kad bi htjeli, 'slobodno' izvještavaju. Hrvatski primjer pokazuje kako izgleda redakcijsko novinarsko i kako se prvo uzme na znanje 'stav redakcije' Europa Press Holdinga ili bilo koje konglomeracije ili javne televizije koji služe postojećem Režimu te se tek onda ide 'na teren' ili se, kao u Tomićevom slučaju, uopće ne silazi među sve te ridikule i radikale. Oni znaju vrlo dobro da ne ići niz dlaku redakciji, uredniku ili vlasniku korporacije, znači biti 'otkačen' s platne liste i da to, kao u slučaju stotina tisuća građana, znači slobodni pad, jer je Režim kojem služe i koji se ni ne mora baviti cenzurom uništio sve socijalne padobrane i uklonio sve zaštitne mreže. No, plitki cinici i snobovi misle da se taj pad uvijek događa nekom drugom pri tome zaboravljajući na vlastiti moralni pad za kojeg, za razliku od siromaštva, nema lijeka.
Neki tjednici, pokušali su pak, po očekivanom scenariju, pronaći 'vođe' pa je tako Nacional donio veliki članak o 'stratezima' zagrebačkih prosvjeda, u kojem je uglavnom izdvojio desničare kao predvodnike, da bi samo nekoliko dana kasnije Globus iznio jednu standardno površno napravljenu analizu u kojoj je pobrojao čak 14 različitih organizacija koje sudjeluju u prosvjedu, a iz koje je ispalo da je u Hrvatskoj ljevica jača nego u Latinskoj Americi. Ništa novo. I za vrijeme studentskih blokada, kao i za vrijeme borbe za Varšavsku, jedino što je bilo zajedničko svim medijima bila je ta neutaživa težnja za pronalaženjem i diskreditacijom 'vođa' kako bi se diskreditiralo cijelu pobunu. Jer, kako neka pobuna može biti anonimna? Naravno, tekući prosvjedi nisu anonimni i stalno iz mase izviru samoprozvani i nametnutni vođe, ali kao što su oni jednom nogom već u osnivanju novih stranaka koje bi na idućim izborima trebale kapitalizirati njihov angažman, tako im je druga noga već u provaliji neuspjeha – narod, naime, ima sposobnost prepoznati nametanje i nije stoga čudo da je većina govornika na Cvjetnom trgu izviždana te da je i organizator zagrebačkih prosvjeda Ivan Pernar na kraju odustao od javnih govora, shvativši da time samome sebi puca u inače mu klimave političke noge.
Javili su se i uobičajeno oprezni predsjednik Josipović i u medijima često prisutni nekadašnji borac za ljudska, a sada uglavnom premijerkina prava Žarko Puhovski. Oni su se zgrozili nad činjenicom da prosvjednici obilaze domove političara, naglašavajući da u demokratskom društvu valja razlikovati 'javnu' i 'privatnu' sferu. Nitko od njih se pritom nije sjetio da je i Sanader, kao 'javna osoba', naše novce stavljao u 'privatni džep' i s njima stvorio svoj 'dom' i kolekcije satova i slika ili ih izvozio iz zemlje, kao što to čini i vladajuća garnitura. Prosvjedi bi po njima trebali biti pristojni, a po mogućnosti baš ništa ne bi trebali dovesti u pitanje. Ako je netko 'javna' osoba, valjda smije imati pare u 'privatnom' stanu, bez obzira što je taj stan služeći se 'javnom' pozicijom 'privatizirao' često nauštrb 'javnog' novca ili 'privatnih' osoba kao u slučaju Jadranke Kosor. Trenutak u kojem su prosvjednici došli pred stan u kojoj živi i vikali 'Deložacija!' – riječ s kojom je HDZ izbacivao iz stanova ljude nehrvatske nacionalnosti, uključujući one koji su živjeli u 'premijerkinom stanu' – i 'Ukrala si stan, tjerajte je van!' bio je trenutak političke katarze s kojim se mediji, naravno, nisu pozabavili. Ljudi, bez obzira na javno deklarirana uvjerenja, intimno znaju što je nepravda i zločin, ma na koji način legalizirani bili, ne zaboravljaju bez obzira da li se radi o ukradenim stanovima ili tvornicama. Njihovo danas 'privatno' je bilo 'nečije' ili je bilo 'javno' i 'društveno' i koristilo je na dobro svima, a ne samo nekima i ta činjenica se očito ne zaboravlja.
Dugi marš
No, koliko god zagrebačke šetnje iz tjedna u tjedan iscrpljivale građane, one su potvrdile da u ovoj državi ipak postoji nešto zvano 'narodna volja'. Po uzoru na onu staru englesku poslovicu 'Gdje postoji volja, postoji i put', one su pokazale da je upravo stvaranje puta, hod po neutabanim stazama, ono što je potrebno. Osim toga, pokazale su da se revolucije ne događaju u laboratorijskim uvjetima niti da se narod sastoji od arhetipova i kategorija dostupnih u enciklopedijama i političkim priručnicima. Ako gdje možemo vidjeti što je doista narod, onda je to u tekućim prosvjedima. I zato su komentatori s visine, snobovi pred malim ekranima i novinari na zadatku ostali zgroženi: da, narod se sastoji i od desničara i od ljevičara, i od onih koji su više siromašni i od onih koji su manje siromašni, i od onih koji sadašnji trenutak žele instrumentalizirati i od onih koji istinski vjeruju u promjenu. Ako nas hrvatski prosvjedi za rušenje vlasti nečemu uče, onda je to da ništa nije odlučeno unaprijed i da se upravo u tome sastoji odgovornost svakog od nas. Početni braniteljski prosvjedi koji su obilovali desničarskom i na momente ustaškom retorikom, nasiljem i divljanjem huligana, ubrzo su se transformirali u sveopći narodni bunt i to ne nužno nekakvom vrstom kooptacije (bilo s lijeve ili desne strane), već prije svega izlaženjem na ulice sve većeg broja građana i spontanim pomjeranjem, na retoričkoj razini, prema onome što je u korijenu ovih prosvjeda, a to je želja za socijalnom pravdom i rušenjem ne samo vlade Jadranke Kosor, već cjelokupnog Režima čiji je ona tek najvidljiviji i privremeni izdanak.
Ako postoji neka pouka hrvatskih prosvjeda, onda je to da građani nisu glupi i da Indijanci ne misle izgubiti i ovu bitku: i bez 'poglavica' i bez strukturiranog programa, narod može prepoznati u čemu je problem i tko je za njega kriv. I tu je zagrebačka peripatetička škola, kako bismo je baš usprkos cinicima mogli od milja nazvati, odigrala ključnu ulogu: obilaženjem spornih točaka i simbola krize, upravo su šetnje ukazale na neuralgične točke hrvatskog post-tranzicijskog društva. Nisu se kao stanice na višesatnom iskazivanju građanskog neposluha našli samo stanovi korumpiranih političara (Kosor, Hebrang, Šeks) ili središnjice vodećih hrvatskih stranaka (HDZ, SDP, HNS, HSS...), već i banke (Hrvatska narodna banka, Hypo banka...), skandalozno tihe sindikalne središnjice, Fond za privatizaciju kao pljačkaški 'krizni štab', nekoć uspješne tvrtke koje su stradale u privatizacijskoj otimačini (Pliva, Kamensko...), mediji koji tihom cenzurom održavaju status quo (Pavićeva Europa Press Holding i HRT...) pa i korporacije (poput INE i T-coma) koje su ključne u kreaciji društvene zbilje (prije svega Todorić, koji je baš ovih dana nadgledao ubrizgavanje u biznise 6,3 milijardi kuna iz HNB-a, još jednom potvrđujući tko je pravi gospodar ove zemlje). Sve te precizno prepoznate Bastilje Režima, taj živčani sustav građanskog ropstva, narod sada već redovito obilazi i poručuje što misli.
Ako sve to imamo pred očima, hrvatski prosvjedi ni po čemu nisu neartikulirani, kao što im se od početka zamjeralo iznoseći izolirane primjere političkih avanturista. Pitanje je, naravno, hoće li se taj bunt u budućim prosvjedima pretvoriti u sistemsku kritiku koja neće pristati na kozmetičke preinake postojećeg sustava, što nam najavljuje sve glasnije zazivanje direktne demokracije kao nužnog korektiva danas i mehanizma političke i socijalne emancipacije sutra, hoće li izbjeći zamke 'Trećeg puta', ili ćemo vidjeti kako Režim skida masku i pokazuje, preko mobiliziranih falangi, svoje fašističko lice. Teško je predvidjeti što će biti rezultat ove građanske pobune, jer ovdje nema niti vođa niti mape puta. Ali, kao što reče španjolski pjesnik Antonio Machado: 'Ako ne postoji put, napravit ćete ga hodanjem'. A to nitko ne zna bolje od Indijanaca samih. * Ovaj tekst će u tiskanom obliku biti objavljen u novom broju dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja Zarez
