Ideja za posao uz koji bi Split jednostavno procvjetao

20.5.2013.
9:20
VOYO logo

"Vi kolumnisti, novinari i aktivisti samo širite crnilo i kritizirate bezveze, ajde ponudite neko rješenje kad ste face!" U aktualnoj atmosferi nesigurnosti, tuge, jada i čemera, ovakve izjave čujem jedno tjedno.

"Rješenje je uvijek nadohvat ruke", uče nas knjige ekonomskih gurua, "treba se vratiti na ishodište problema, misliti pozitivno, biti kreativan, you have to think out of the box and make your disadvantages in your advantages".

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Onda hodaš po stanu kao doktor Baltazar i misliš out of the box. Kako pokrenuti gospodarstvo? Je li to Čačićev plan s energetskom učinkovitošću, jesu to investicije u turizam, jesu to ovi suludi HDZ-ovi tuneli do otoka... Nisu. To su spomenici, poput ovog Franji Tuđmanu na Rivi.

Spaliti višak nekretnina

Da bismo to pojasnili, najprije ćemo se, kako to lijepo piše u knjigama, vratiti na ishodište problema, u New York 2008. godine. Nedavno se pojavio film Too Big to Fail, koji se bavi krahom Wall Streeta i koji je bezveze, ali ima dobar moment u kojem Alan Greenspan, bivši šef Federalnih rezervi, tvrdi da bi idealno rješenje krize bilo da država otkupi višak nekretnina na tržištu i spali ih.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ajmo ovo malo pojasniti i usput ponoviti gradivo. Cijeli sustav se bazirao na pretpostavci da cijene nekretnina mogu samo rasti. Pa se u njih bjesomučno investiralo. Kad se kao posljedica pojavio višak nekretnina na tržištu, cijene su počele padati, a time cijeli sustav odlaziti u krasni k. Da se, eto, otkupio i spalio višak nekretnina, cijene bi ostale stabilne, a s njima i cijeli sustav.

To je ta čarolija ekonomije u kojoj danas živimo – njoj očajnički trebaju nova tržišta da bi se investiralo i tako raslo, a ako novih tržišta nema, a postojeća su zasićena (recimo nekretninama), nekretnine bi bilo idealno porušiti da bi se gradile nove i tako pokrenuo novi investicijski ciklus.

Problem je, međutim, u ovom rušenju. Kad bi se našao netko tko bi investirao u rušenje, rušenja samog radi, sustav bi bio idealan. Jedni bi investirali u gradnju, jedni u rušenje i tako u krug – investiranju nikad kraja.

Rješenje se nameće samo od sebe

Tu dolaze na red naši disadvantages. S obzirom da živimo u državi u kojoj je u posljednjih dvadesetak godina samoinicijativno i volonterski, rušenja samog radi, srušeno oko tri tisuće spomenika, mislim da se rješenje nameće samo od sebe.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zamislimo da je cijela akcija gradnje Tuđmanovog spomenika bila u rukama privatnog sektora. Siguran sam da bi se u Splitu našlo more ljudi koji bi investirali u dionice firme koja bi krenula graditi spomenik Tuđmanu i tako pomogli njegovoj izgradnji.

Zamislimo da ga dotična firma, kad ga izgradi, pusti na tržište. Tu na scenu stupaju oni drugi, more građana Splita, uključujući i potpisnika ovog teksta, koji bi jako rado investirali u dionice firme koja ga želi srušiti. Ona ga otkupljuje i ruši i tako otvara prostor za novi spomenik i novi investicijski ciklus.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Turistički potencijal

U sljedećem koraku, prva firma kreće graditi spomenik neznanom partizanskom borcu. Sad ovi drugi ulažu u izgradnju, a oni prvi u rušenje i tako dobivamo novi investicijski ciklus. Okreću se milijuni, građevinske firme rade, sve na prostoru od sto kvadrata. A gdje je još turistički potencijal – tko ne bi došao gledati rušenja spomenika, samo ih treba dobro osmisliti, dodati im prigodan koncert i tribinu, te paziti da se događaju izvan sezone kad smo slabi s gostima.

I tako u svakom gradu Lijepe naše, sa svakim budućim spomenikom. Gradi, ruši, gradi, ruši, samo da se investira. Jedino na što treba paziti je da podjela na lijeve i desne u ovom društvu što duže živi i da se omjer lijevih i desnih vrti oko 50:50. A to već imamo. Samo treba, kako nas uče ekonomski gurui, misliti out of the box and make your disadvantages in your advantages.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo