Rock albumi u Velikoj su Britaniji prošle godine zabilježili najmanju prodaju u posljednjih devet godina. Uzmemo li u obzir da smo u proteklih 12 mjeseci imali nekoliko zagarantiranih bestsellera (Coldplay, Noel Gallagher) dolazimo do zaključka kako je rock'n'roll izgubio i svoje zadnje veliko uporište, zemlju u kojoj je sviranje gitare još uvijek bio najbrži put do ženskih srca. U svjetlu tih informacija, sve što možemo poručiti Britancima je: Sad vidite kako je nama!
Još od početka devedesetih, Hrvatska se na sve načine pokušava odreći rock'n'rolla, bilo da mu je, kao u vrijeme ratne vladavine HDZ-a, pokušala prilijepiti apsurdnu jugonostalgičarsku etiketu ili ga, kao u današnje vrijeme, banalizirati medijskim izvještavanjem identičnom onom kakvo prati nastupe Jelene Rozge ili Lepe Brene.
Posljednjih godina Zagreb je postao atraktivna koncertna lokacija u kojoj se na tjednoj bazi izmjenjuju najzanimljiviji novi bendovi današnjice poput Arcade Fire, Hurts i Fleet Foxes te stadionske atrakcije tipa Bon Jovi. Nažalost, medijsko praćenje istih (ako ga uopće bude) svodi se na šprancu u kojoj je potrebno samo ubaciti ime benda ispred „oduševio Zagreb“ i krenuti u bjesomučnu potragu za celebrityjima koji su odlučili doći na koncert.
Kako je i što netko odsvirao već je odavno postalo manje važno od popisa estradnih posvuduša koje su viđene u hodnicima Arene ili Doma sportova. Samim time, rock'n'roll u Hrvata polako postaje ozbiljna glazbena forma nalik jazzu o kojem će uskoro pisati tek nekolicina znalaca za probranu, malobrojnu, bez iznimke stariju publiku.
Nemojmo se zavaravati, Zagreb je i u mitskim osamdesetima bio sklon cajkama i jedan nastup Lepe Brene nerijetko je okupio više ljudi nego čitava hrvatska turneja Haustora ili Azre. Tada, međutim, gradskim klincima nije padalo na pamet slušati glazbu za razbijanje čaša i radije su kužili svijet uz pomoć Džonijevih i Borinih tekstova.
Danas rokeri predstavljaju skupinu entuzijasta koji sviraju nakon odrađene osmosatne smjene u nekom uredu ili skladištu, dok njihovi „smrtni neprijatelji“ narodnjaci voze skupe automobile, kite se divovskim zlatnim lancima i šetaju najzgodnije cure u gradu.
Samim time, više je nego jasno zbog čega će neki 15-godišnjak svoje heroje tražiti u raznoraznim Lampašima, Ludnicama i sličnim mjestima, a ako slučajno i nije sklon najprimitivnijoj glazbi na svijetu, nema izbora jer, sudeći po nedavnom istraživanju u jednom dnevnom listu, sva njegova ekipa ide tamo.
Dakle, jedino što nam preostaje je citirati onu staru: „Sviraj nešto narodno, ponašaj se prirodno!“.
