Dobitnik je niza nagrada i priznanja,a prije umirovljenja radio je kao profesor na Likovnoj akademiji pri Australskom nacionalnom sveučilištu. U razgovoru za Moju Hrvatsku govorio je o svojim kiparskim počecima te okolnostima pod kojima je otišao u Australiju iz Hrvatske koja je bila u tadašnjoj Jugoslaviji.
"Komunizam nikad nisam volio"
"Poslije 1945. sve se preokrenulo nȁgore. Ćaća u zatvoru. Braća – jedan otišao u vojsku, drugi u Split, sestre su se udale ili su "dobrovoljno" otišle graditi autoput. Onu mladu nisam ni vidio. Nisam imao izgleda da išta postignem. Završio sam četiri razreda osnovne škole u Čavoglavama. Kamo ću? Nije bilo osmoljetke. Ta frustracija natjerala me da klešem. Oko svoje devete, desete godine čuo sam za Meštrovića. U crkvi sam vidio one male anđele kojima sam se divio. Danas znam da je to bio kič, ali to su bili moji prvi kontakti s kulturom", kazao je dodavši da je već tada definitivno znao da će biti kipar.
Po završetku ALU-a odlučio je poći u Australiju iz više razloga - političkih, osobnih i umjetničkih.
"Europa je bila zasićena, dekadentna, moj prvi brak je propao, a komunizam nikad nisam volio. Uvijek sam se osjećao jako neugodno, nikad nisam mogao reći ono što sam mislio bez straha da ne budem strpan u zatvor. A Australija mi se činila dovoljno daleko od svega", priča danas Dabro.
"Ovdje ljudi razmišljaju provincijalno"
U Australiji je, kaže, bio jako dobro prihvaćen.
"Nema diskriminacije zbog toga što nisam ondje rođen. U Australiji to ne postoji, pogotovo ne u mojim krugovima. Ovdje u Hrvatskoj našao sam jako malo ljudi s kojima mogu komunicirati. Njihov način gledanja na svijet i život, a život je dio tog umjetničkog izražavanja, vrlo je provincijalan, uzak. Ljudi nemaju širinu, nisu načitani, nisu proputovali. Susrećem se s mnogima izvan domovine i svjesni su onoga što se događa u svijetu. Ne može se biti ignorant. Morate imati globalnu sliku. Ta je slika možda neugodna, ali morate je biti svjesni. To mi nedostaje u Hrvatskoj", kazuje Dabro te ističe kako mu, za razliku od mnogih Hrvata, titule ne znače apsolutno ništa.
U Australiji mu je obitelj, a on računa da će, ako se vrati u Hrvatsku, ovdje imati atelje, možda i galeriju.
"I dalje vjerujem, a ja sam optimist, da domovina neće ostati zauvijek ovakva. Ovo računalno doba daje mi nadu. Što se toga tiče, vidim da su mladi ovdje jednako tako sposobni kao i mladi u Australiji i u čitavom svijetu, i ta nova tehnologija spojit će ih. Tu će se granice potpuno rastopiti. To je pozitivno, jako pozitivno", kaže.
Hrvatskoj bi darovao svoja djela pod jednim uvjetom
Na pitanje što znači biti australski kipar hrvatskog podrijetla, uzvraća da se to nikada nije pitao i da oko toga nema nikakvog misterija.
"Po rođenju sam Hrvat. To mi nikad nisu priznavali za vrijeme one glupe Jugoslavije. I uvijek su inzistirali na Jugoslaviji kao zemlji mog podrijetla. Sada nema zabune. Svi znaju da sam australski kipar iz Hrvatske. Rođen sam u Hrvatskoj i ne mogu van iz svoje kože. Podsvjesno sam preuzeo sva svojstva Hrvatske zagore. Dinarski utjecaj jako se osjeća i daje veliki pečat mome radu. Neka su moja djela gruba, ljubavna su pak vrlo nježna.
Sretan je, kaže, što mu je život u svijetu proširio vidike da je ondje stekao samopouzdanje koje mu Hrvatska nije mogla dati. Voljan je i svoja djela darovati Hrvatskoj, ali pod jednim uvjetom.
"Ja zaista jesam spreman darovati svoja djela Hrvatskoj, ali isto tako očekujem da se ona cijene. U Čavoglavama su mi ponudili prostor bivšeg Zadružnog doma, da ondje napravim atelje i galeriju. Ako ne bude administrativnih komplikacija – na koje nikako ne pristajem – tako bi se mogao ostvariti dio mojih snova. Ako se to ne ostvari, a ja bih jako volio da se ostvari, oni u Čavoglavama bit će gubitnici. I Hrvatska će biti gubitnik. Tada ću i ja biti gubitnik", zaključuje australski kipar hrvatskog podrijetla Ante Dabro.
