Buknuo je novi verbalni rat na relaciji Hrvatska – Srbija. Protagonisti su ovaj put svećenici dviju vjerskih zajednica koje su toliko različite da je njihovo međusobno nerazumijevanje i prepucavanje lako shvatljivo i opravdano. Radi se o zbilja ogromnim i nepremostivim razlikama, pa bih ovom prilikom ukazao samo na one najvažnije.
Pripadnici jedne zajednice vjeruju da se njihov spasitelj, ujedno Sin Božji, zove Isus Krist, dok drugi spasenje očekuju također od Sina Božjeg, ali se u njihovu slučaju radi o različitoj osobi, koja se zove Isus Hristos.
S obzirom na oblik sprave za mučenje na kojoj je ubijen njihov mesija, prvi su kao simbol vjere uzeli znak koji zovu križ. Mesija ovih drugih također je ubijen na jednoj spravi za mučenje, ali potpuno drugačijeg oblika, pa su oni zato kao simbol vjere uzeli znak koji zovu krst.
Kršćani i hrišćani
Iako se dogodila nevjerojatna slučajnost da se "Sveto pismo" i jednih i drugih jednako zove (Biblija), sadržaj svoje vjere na temelju tog "Pisma" prvi šire putem evanđelja, a drugi su se odlučili za bitno drugačiji pristup pa sadržaj svoje vjere šire putem jevanđelja.
Na samom početku zaboravio sam ono najvažnije, odnosno imena ovih dviju vjerskih zajednica. Da sam to spomenuo odmah vjerojatno ne bih ni trebao navoditi druge razlike. Jer, kad čujete da jedni sebe nazivaju kršćanima, a drugi hrišćanima već na prvu vam postaje jasno da se radi o zajednicama koje malo toga imaju zajedničkog.
S obzirom na sve navedene razlike, ali i nadaleko poznatu posvećenost njihovih duhovnih pastira transcendenciji, razumljivo je da su i prijepori između ovih zajednica u posljednjih nekoliko desetljeća bili primarno teološko-filozofskog karaktera.
Blagoslov tenkova i topova
I tako, dok su jedni u svojim vjerskim načelima pronalazili opravdanje za blagoslov srpskih tenkova, drugi su iz svoje vjere crpili argumente za blagoslov hrvatskih topova.
Nikako se nisu mogli složiti oko toga tko je živio više u skladu s vjerskim i moralnim načelima, pa su jedni odlučili isticati vrijednosti četničkog pokreta i držati parastose za njihovog vođu Dražu Mihailovića, a drugi veličati ustaški pokret i držati mise zadušnice za njihovog poglavnika Antu Pavelića. Dubinskom analizom religijskih tekstova i jedni i drugi "pastiri" su dolazili do spoznaje kako njihovi vjernici mogu biti isključivo žrtve rata, ali nikako i ratni zločinci.
U nekoliko stvari između vodstava ove dvije vjerske zajednice postoje ipak i velike sličnosti. Smetaju im laži, neutemeljene optužbe i teške riječi. Naravno, isključivo kada ih izgovore oni drugi, nikad kada to učine oni sami. Zajedničko im je i to što iz fokusa njihovog djelovanja prečesto nestane čovjek.
Nasuprot tome, središnje mjesto njihovog interesa postale su kategorije koje u svetim pismima, napisanima na latinici ili ćirilici, čak niti ne postoje. Tako se od dobrog čovjeka, pa i vjernika, više cijeni dobar ili po mogućnosti "veliki" Hrvat ili Srbin. Umjesto zajednice mira, ljubavi i međusobne solidarnosti, često se više pažnje posvećuje izgradnji jake, homogene, i po mogućnosti etnički što čišće, nacionalne zajednice.
Nerazumnih niti danas ne nedostaje
Uzevši sve navedeno u obzir, prije nekog novog pisma ispunjenog otrovnim strelicama, možda bi poglavarima spomenutih kršćanskih (i hrišćanskih) zajednica pametnije i korisnije bilo pročitati što je Pavao iz Tarza, kojeg i jedni i drugi smatraju svecem, poručio narodu koji je na pogrešan način počeo shvaćati kršćanstvo:
"Uistinu, svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu. Jer, svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. Nema tu više ni Židova ni Grka! Nema više ni roba ni slobodnjaka! Nema više ni muškog ni ženskog! Jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu!". Svoje obraćanje Pavao započinje riječima "O nerazumni Galaćani! Tko li vas je to začarao?". Bilo je to prije dvije tisuće godina negdje u Maloj Aziji. Od tada do danas svijet i kršćanstvo su se promijenili do neprepoznatljivosti.
Narod Galaćana u međuvremenu je izumro, a i sv. Pavao već odavno nije na ovom svijetu. Ali i bez njegove pomoći mislim da nije teško zaključiti da "nerazumnih" i "začaranih" naroda i dalje ne nedostaje. Sva sreća što ni Hrvati ni Srbi, posebno oni među njima koji se smatraju kršćanima, ne spadaju u tu kategoriju.