Brojke koje šokiraju: Hrvatska je među najgorim europskim zemljama po pretilosti djece! Čak 35 posto osmogodišnjaka, dakle onih koji idu u drugi ili treći razred, ima prekomjernu težinu. Evo i prosječnog profila onih najproblematičnijih: Na stotinu djece njih čak 15 ih je pretilo.
Veći problem s pretilošću imaju dječaci nego djevojčice, i to većinom oni koji žive na moru. Najmršavija su djeca na zagrebačkom području. Problem je i što jedu premalo voća i povrća, a piju previše zaslađenih sokova.
Zanimljiv je i podatak da je tek svako četvrto dijete upisano na neku sportsku aktivnost. Kad se sve zbroji i oduzme, od 39 europskih zemalja po prekomjernoj težini djece smo na visokom 7. mjestu. Kako to promijeniti - Željka Miša.
Kruh s kakao namazom, pizza, sok, hot dog, krafna s marmeladom, burek sa sirom. Ovo nije jelovnik nekog restorana brze prehrane, već doručak jedne osnovne škole u Velikoj Gorici.
Siniša Đurđević, roditelj: "On se ne hrani, od prvog dana se ne hrani jer taj jelovnik nije izgledao dobro na papiru, a kada sam vidio kako izgleda hrana, onda sam rekao da ne razumijem kako netko to može dat nekome da jede."
U drugim školama nastavnici opisuju, kada se učenicima i ponudi zdrav obrok, tanjuri ostaju nepojedeni. Ana Legin, učiteljica produženog boravka u Osnovnoj školi Trnsko:
"Najviše jedu tjesteninu, to im je najfinije. Dosta vole pohano meso. Kad dobijemo varivo, pojedu meso i možda krumpire. Evo danas mahune nitko nije jeo."
Iako mnogi često i opravdano upiru prstom u roditelje, oni nisu jedini koji odgajaju djecu. Karmen Matković Melki, nutricionistica iz Hrvatskog saveza nutricionista:
"Cijelo vrijeme se loptamo s odgovornošću. Roditelji, obiteljsko okruženje, kultura blagovanja se izgubila. Djeca ne vide više jedan pravilni prehrambeni obrazac u svom domu. Automatski ga onda dodatno ne dobivaju dalje kroz ustanove."
U ustanovama, kao i kod kuće, problem je i aktivnost. Da učenici u Hrvatskoj imaju samo 2 sata tjelesnog na tjedan, propisano je davne 1874. Dakle, prije 150 godina. Za usporedbu, mađarska djeca ga imaju svakoga dana.
Mario Baić, dekan Kineziološkog fakulteta u Zagrebu: "Sazrijeva vrijeme da se i kod nas poveća ta satnica tjelesnog jer se prepoznaje sve više da tjelesna aktivnost nije napor djeci u školi nego je ona ustvari rasterećenje."
Poražavajuća je i statistika da 1120 škola uopće nema sportsku dvoranu. A kada kreću u školu, 90 posto prvašića je dovoljno tjelesno aktivno. Kada iz nje iziđu kao maturanti, ta aktivnost pada na samo 17 posto.
Sanja Musić Milanović, voditeljica Odjela za promicanje tjelesnog zdravlja HZJZ-a: "Ja sam bila non stop u školi. Stalno su me zvali u školu da su mi djeca preživahna. Stalno nešto on hoda, on trči. Dobro, super, nek hoda, nek trči. Znači mi ih sustavno učimo sjedilačkom načinu života."
Kako bi pokušali riješiti ovaj problem, nadležni su se okupili na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Ivana Portolan Pajić, načelnica Sektora za primarnu zdravstvenu zaštitu Ministarstva zdravstva: "Debljina jest bolest, ona je dijagnoza. I ta stvarno tom problemu treba pristupit vrlo ozbiljno i timski."
Musić Milanović kaže: "Ja ću svoj resor malo prozvati, ali u najboljoj mjeri da ih protresemo. Ali samo 0,25 posto biva zabilježeno i prepoznato. Možda je i tu dio problema."
Problema je mnogo, a na tome da djeca na stolu imaju i pojedu mahune ili brodet od bakalara, svoj posao trebaju raditi i roditelji i institucije.
