Hrvatsko gospodarstvo palo je na niske grane što potvrđuje činjenica da se od 1990. do 2017. povećalo za samo 20 posto, za razliku od najuspješnije među srednjeuropskim državama, Poljske, koja je u istom razdoblju postigla rekordan ekonomski skok od 120 posto.
Nekoć najzaostalije komunističke države napredovale su tri-četiri puta bržim tempom od Hrvatske, tako da nas je Rumunjska već prestigla, a ni Bugarska nije daleko od toga, piše Novi list.
Iz Baze podataka o nejednakostima u svijetu pri Pariškoj ekonomskoj školi, koju već nekoliko godina sastavlja oko 120 istraživača, može se vidjeti zašto Hrvatska pada na dno Unije.
Baza podataka pokazala je kako je Hrvatska od 1990. do 1993. doživjela veliki pad BDP-a po punoljetnom stanovniku, veći od 35 postom, a onda su se od 1994. stvari su se počele poboljšavati.
Ni drugima nisu cvale ruže, ali...
Štoviše, ni drugim zemljama, koje su u istom razdoblju prelazile iz komunističkog sustava u tržišno gospodarstvo, nisu cvale ruže. I one su 1993. godine, poput Hrvatske, pale na najnižu točku nakon promjene ekonomskog sustava.
Gospodarstva Rumunjske i Slovačke u prve tri godine smanjila su se oko 25 posto, Poljske i Češke oko 20, Bugarske i Mađarske oko 15 posto. Najveći raskorak između Hrvatske i ostalih zemalja zapravo ni nije nastao tijekom devedesetih, nego u posljednjih 15 godina, kada je rat već odavno završio.
Poljska se na početnu gospodarsku razinu iz 1990. vratila već 1994., a Slovenija do kraja 1997. godine. Međutim, Hrvatska se na stanje iz 1990. vratila za 13 godina, tijekom 2003. godine, gotovo u istom trenutku kada i Rumunjska, Bugarska, Češka i Slovačka, koje su cijelo vrijeme živjele u miru.
Političari osim rata krive i kasni ulazak u EU, ali...
Hrvatska je do danas dobila više od 30 milijardi eura investicija te se svrstala se među zemlje s najviše stranih ulaganja po stanovniku. Problem je u tome što te investicije velikim dijelom nisu došle u proizvodnju i izvoz, kao u drugim zemljama, nego ponajprije u kupnju banaka, trgovinu i komunikacije.
Ni europski fondovi - koje su ostale zemlje počele u većoj mjeri koristiti prije desetak godina - nisu odigrali presudnu ulogu. Novac iz fondova EU-a činio je u tim zemljama jedan, dva ili najviše tri posto BDP-a, kako koje godine. Ukupne investicije tih država bile su desetak puta veće i penjale su se na više od 25 posto BDP-a, slično kao u Hrvatskoj prije krize. Većinu investicija te zemlje osigurale su one same.
Očito za propast ne možemo kriviti ni rat ni EU, već ono najočitije - lošu gospodarsku politiku vladajućih, pogotovo nakon krize iz 2008. godine.
