Nismo europski prvaci u rukometu, ali smo svjetski prvaci u dočecima.
Nema veze što je bio ponedjeljak, nema veze što je bilo hladno, nema veze što je bilo usred radnog vremena, 10.000 ljudi uspjelo je doći na glavni zagrebački trg pozdraviti rukometaše.
Neće o tom dočeku, kao o onom prošlo ljeto pisati svi svjetski mediji, europsko prvenstvo u rukometu nije svjetsko u nogometu, ali opet je nešto slično. Kad Hrvatska dobro igra, u Hrvatskoj je malo manje grozno. Barem nakratko u drugi plan padaju slabe plaće i težak život, svi se vesele utakmicama, uspjesima i obratima, a finale je u nedjelju gledalo milijun i 400.000 ljudi.
"Znači trudna sam i to me ne spriječava da budem ovdje", rekla je Sabina, koja je do Zagreba potegnula iz Vukovara.
Unatoč tome što je bio ponedjeljak i radni dan, brojni su se navijači okupili na glavnom zagrebačkom trgu kako bi dali podršku rukometašima koji su stigli okrunjeni srebrom.
Markiralo se, uzimao se godišnji i na poslu tražio slobodan dan.
"Mi smo u školi inače, ali dobro, markamo malo. Nadam se da će nam oprostiti markiranje. Mama nemoj gledat ovo!", kazali su Ivan i Karla iz Zagreba koji su zbog rukometaša "zbrisali" iz škole.
Mnogi ih na ovom Euru nisu vidjeli ni u prvih pet reprezentacija. Bez očekivanja, s puno drame, stigli su do drugog mjesta. Rukometaši su dominirali na terenu, a navijači na tribinama, od Graza do Stockholma, bili su najglasniji.
Milijuni Hrvata posljednja su tri tjedna bili priljubljeni uz male ekrane.
S uspješnim krajem Europskog prvenstva, rukometaši se okreću Olimpijskim igrama, a nakon Tokija nova prilika za još jedan doček.
