Petar Petrović, Hrvat koji živi u Švedskoj, podijelio je nedavno na svom Facebook profilu video jedne švedske televizije koja prikazuje jad i bijedu Hrvatske i njezina stanovništa.
"Večeras me bilo sram što sam Hrvat. Šveđani prikazali jad i bijedu hrvatskog naroda. Večeras na vijestima švedske državne televizije TV1: "Pola milijuna Hrvata napustilo Hrvatsku zbog siromaštva/nezaposlenosti". Napomenuli su da je ovo daleko od one lijepe obale koju turisti posjećuju. Kaže se da su oduvijek ljudi hodili u pečalbu, ali vraćali su se, za razliku od danas kad se iseljavaju cile familije. Dok Europa ima problema s doseljavanjem, Hrvatska ima problema s odseljavanjem", napisao je Petrović u svojoj objavi.
Petrović je za Vijesti.hr rekao kako je objavu napisao u afektu te da se iz nje može vidjeti kako je reportaža, objavljena sklopu Rapporta, središnje emisije vijesti SVT-a (Sveriges Television) u ponedjeljak, 13. svibnja ove godine, djelovala na njega.
VEZANI ČLANCI
"Bio sam posramljen i žalostan. Još uvijek me sram što smo od naše zemlje napravili svi zajedno, grupno ili pojedinačno. I naravno, beskrajno mi je žao ljudi koji su prisiljeni napustiti svoje domove i tražiti bolje sutra negdje drugdje. Kao da su poslušali predsjednicu kad je narodu poručila 'kome nije dobro ovdje, neka ide preko granice'", rekao je Petrović.
Teško mu je reći kako je reportažu primila hrvatska zajednica u Švedskoj jer, kaže, ona nije jedinstveno tijelo.
"Sastoji se od ljudi od kojih svatko ima svoje mišljenje i način života. Nikada mi nije bilo jasno zašto je nama dolje toliko važno strpati ljude u nacionalne okvire i ne sagledavati kompleksnost ljuskoga bića. Na primjer, zbog ovog videa, u kojem sam uz izljev osjećaja u afektu imao i ulogu prevoditelja, ima komentara da ja nisam Hrvat, nego Crnogorac, a da reporter i spikerica nisu autohtoni Šveđani jer nemaju plavu kosu. Imam dojam da nema više onog zajedništva. Svi su tužni, razdražljivi, preosjetljivi, žalosni jer kaže se da "mi više znamo ovdje, nego oni dolje". Istodobno, i žalost i gnjev su među Hrvatima jer nije dika vidjeti kako maltene sve u Hrvatskoj ide jedan korak naprijed, a dva koraka unatrag. Ništa nije bolje kad političari sve niječu, a slučaj Uljanik je najsvježiji događaj da je sve rečeno, sada i okrunjeno. Predsjednica je ne baš tako davno bila ovdje i pozvala Hrvate riječima "Hrvatska umire". Pozvala ih je da se vrate sa svojim ušteđevinama, ulože u gospodarstvo, a u tome će im država pomoći i izaći u susret. Nemam evidenciju, ali nisam čuo da ju je itko poslušao, ljudi se boje. Ne vjeruju nikome", kazuje Petrović.
"Komentari se uglavnom svode na izražavanje žaljenja"
Slične slike i reportaže je, kaže, gledao i na hrvatskim ekranima, no reakcije nije bilo sve dok švedska državna televizija nije snimila ono za što sad svi znaju.
"Zašto je to tako? Bojimo li se da netko drugi vidi kako nam je?", pita se Petrović te dodaje: "Naravno da se ovdje govori o reportaži. Riječ je o izuzetno gledanoj emisiji i naravno da su mi ljudi poslije nje komentirali što su vidjeli. Komentari se uglavnom svode na izražavanje žaljenja.
Šveđani nisu zaboravili veliku emigraciju potkraj 18. i početkom 19. stoljeća kada je velik broj švedskih obitelji tražio bolji život u Americi. Velika većina ovdje vidi Hrvatsku kao lijepu, turističku zemlju i sve što znaju o njoj je prekrasna obala, naša predivna Dalmacija... Moj divni Orebić s korčulansko-pelješkim aprhipelagom... Svima govorim kako je lipo ploviti jedrilicom i brodicom mimo Orebića i da Korčula ima nadimak".
Reportaža ga je posebno iznenadila jer "švedski mediji gotovo nikad ne spominju Hrvatsku".
"Primjećujem razlike kad hrvatski novinari dođu u Švedsku. Snimaju i komentiraju običaje. Bilo to loše ili ne, nikad nema komentara sa švedske strane, civilizacija ovdje tako funkcionira. Je li nama Balkancima dug put do ovamo? Mi smo previše opterećeni bojom kože i prebrojavanjem krvnih zrnaca. Eto, prozvan sam Crnogorcem i više nisam Hrvat zbog švedskog videa. U Švedskoj se ljudi ne dijele na autohtone i neautohtone. Ljudi se ne dijele uopće. Svi smo mi tu da bismo pridonosili ovoj zemlji, da nas je što više koji plaćamo poreze", smatra Petrović.
U Švedsku je došao 1975. iz Orebića
U Švedsku je došao 1975. iz "najlipšeg Orebića, inače dragulja južnog Jadrana". Po zanimanju je pomorac, a na sjever Europe dovela ga je - ljubav.
"Nisam ekonomski emigrant. Plovio sam pod norveškom zastavom, a Norvežani naveliko zapošljavaju žene i tu među posadom broda sretnem svoju suprugu Šveđanku, inače brodskog radiooficira. Kad sam dodirnuo švedsko tlo, nakon nekoliko godina naučio sam jezik i zaposlio se kao operater u gradskoj elektrani sve do mirovine. Danas sam umirovljenik, volim svoju Dalmaciju i Orebić i zato najradije kažem: "Ja san Dalmatinac, dite s Jadrana - u vremenu kad nam se broje krvna zrnca tko jest, tko nije, i tko je više, a tko manje Hrvat... Mrzim takvu raspodjelu hrvatstva."
U tih više od četiri desetljeća stvorio je švedsku obitelj: "Tri odrasla sina, svi ljetuju na Jadranu. Supruga još radi, a ja nastojim trošiti umirovljeničko vrijeme pola-pola između Švedske i Hrvatske. Osim nostalgije, nemam nikoga u Hrvatskoj, a sve najdraže mi je u Švedskoj. Nikad se ne bih vratio za stalno, a obitelj ostavio u Švedskoj".
Pohvalio je švedski socijalni sustav.
"Mirovine tu jako osciliraju, ali švedski socijalni sustav ublažuje te velike oscilacije tako da oni s manjim mirovinama dobivaju pomoć. Na primjer, za stanarine se dobije do 93 posto ukupne cijene stana. Imigranti dobivaju toliko pomoći da se dio njih ne angažira tražiti posao. Svi ovi podaci vam opet ne bi trebali puno govoriti ako ne znate ništa o cijenama i socijalnim uvjetima ovdje. Jer puno puta hrvatski novinari bez osnovnog razumijevanja ekonomije pišu o plaćama ovdje i vani općenito", opisao je Petrović i nastavio:
"Upravo se spremam za odlazak u 'najlipši Orebić na našem Jadranu' te ću tamo ostati do zime. A onda, natrag u Švedsku."