Vjerojatno ima osobenjaka kojima je bitnije ovo drugo. Ima nas svakakvih. Među nama hodaju čak i rijetki primjerci glasača, recimo, Hrvatske čiste stranke prava. No, velika većina Hrvata ove je beskrajne zime ipak spoznala da nikakve čarobne riječi i zasljepljujuće reklame ne mogu zamijeniti cipele koje ne propuštaju vodu i hladnoću.
No, kako je apsurd u ovoj državi jedini program, jer je kakti orijentirana maglovitim tržišnim vrijednostima, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj su na cijeni upravo ti koji vam govore stvari koje gotovo u pravilu nisu točne. Kod nas se, naime, najbolje prodaju upravo prodavači magle i ovaj put se ne radi o zaista izdašno plaćenim političarima, koji nisu obuhvaćeni istraživanjem isključivo iz razloga što su promatrani zaposleni u pravnim osobama.
Od čega ti ljudi uopće žive?
Radi se o zaposlenima u promociji, koji imaju najvišu prosječnu neto plaću u zemlji – čak 10.337 kuna, dok prosječno najniže nadnice u zemlji imaju radnici koji prerađuju kožu i šiju odjeću, a kojima nedostaje pedesetak kuna da bi dosegnuli minimalnu plaću!
Ovih smo dana od državnih statističara dobili i podatak o primanjima 955.933 zaposlena u pravnim osobama, koji nas je opet natjerao na pitanje – od čega ti ljudi uopće žive? 84.000 zaposlenih u pravnim osobama u Hrvatskoj u ožujku 2012. za puno radno vrijeme primilo je neto plaću manju od 2.500 kuna, dakle oko 400 kuna manje od minimalca. Među njima je bilo i oko 8.600 ljudi s plaćom nižom od 1.900 kuna, dakle ispod granice siromaštva koja je određena na 2.200 kuna mjesečno.
Umijeće promocije
Da se razumijemo, promocija je zahtijevan posao od kojega posredno žive mnogi, ponajprije potpisnica ovih redova, budući da privatni mediji postoje zahvaljujući prodaji oglasnog prostora. U potrošačkom svijetu u kojemu novac raspoloživ za potrošnju naočigled kopni, paralelno s topljenjem plaća, radnih mjesta i inflacijom koja ždere tri puta više od onoga što brojčano bilježimo kao eventualni rast primanja, treba znati naći slabu točku na oklopu novčanika. Tko to zna napraviti, pa makar svima ostalima narušio duševni mir bombardiranjem reklamama, ne samo da mu je svaka čast, nego mu je, očito, i najbolja plaća.
K tome naše potrošačke strasti nisu utažene hiperprodukcijom nego hiperuvozom, pa potrošnja jedva da postoji bez duga. Te će se stvari, pribojavaju se mnogi, dodatno betonirati kad uđemo u Europsku uniju. Negativnu razmjenu s članicama Unije, srećom, tada više nećemo nazivati uvozom iako svi znamo da je to upravo – to.
Ulazak u EU
I onda će, da bi apsurd bio potpun, među kompanijama najbolje zarađivati one koje znaju povećati uvoz, pronaći najjeftinije što se može naći izvan granica države i prodati to po što većoj cijeni ovdje, te, klasika, oni koji povećavaju zaduženje, tj. daju kredite. Iste te banke, pa čak i ako u naslovu imaju "razvoj", poput Hrvatske banke za obnovu i razvoj, teško da će ući u rizik ili prepoznati interes u okretanju ovog ekonomsko samoubilačkog trenda.
Od 1. srpnja strepe proizvođači i prerađivači hrane, što se moglo vidjeti prošloga tjedna u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva na okruglom stolu o promjenama koje nosi članstvo u Uniji, kad će više od 270 tisuća kompanija bez barijera pristupiti našem tržištu. Hoće li ih promocija i nagovaranje potrošača da kupuju hrvatsko spasiti od potopa i gubitaka tisuća radnih mjesta? Puno je veća vjerojatnost da će snage dobro plaćene promocije već biti upregnute za interese uvoznika i onih koji će zbog EU seliti svoje pogone izvan zemlje.
Omalovažavanje proizvodnih djelatnosti za račun onih koje prodaju maglu ili su naprosto bile precijenjene već se naplatilo nekim državama u EU.
I tako, dok se neki čude što na našem kontinentu postoji država kojoj se žuri u EU, mi oblačimo najljepša odijela koja su šili najslabije plaćeni radnici, s porukom: Grčka, Cipar, Španjolska, evo nas!
