Na temelju procjena diplomatskih misija, konzularnih ureda, katoličkih zajednica i popisa stanovništva u zemljama u kojima borave, do prije nekoliko godina se procjenjivalo da izvan Hrvatske živi oko 3,2 milijuna Hrvata. Aktualni popis stanovništva koji se provodi u Lijepoj Našoj mogao bi po prvi puta u povijesti pokazati da nam je nacija i brojčano podijeljena.
Naime, procjene iz inozemstva ne uključuju podatke o onima koji su se iselili u zadnjem desetljeću. Domaći statističari i stručnjaci, pak, barataju s brojkom od 370.000 iseljenika otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Demografi ističu da Hrvatska realno nema više od 3,8 milijuna stanovnika, pa kad se sve zbroji i oduzme, ima nas podjednako u zemlji, ali i u svijetu, piše Slobodna Dalmacija.
Rasuti po svijetu
Najbrojnija hrvatska dijaspora je u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se procjenjuje da trenutno živi oko 1,2 milijuna ljudi koji se osjećaju Hrvatima. U Njemačkoj ih je oko pola milijuna, a Australija, Kanada i Argentina broje oko 250.000 Hrvata. Oko 200.000 Hrvata ima u Čileu, oko 100.000 na Novom Zelandu. Austrija broji oko 90 tisuća, Švicarska 80, Brazil 70, Italija 60, Francuska i Švedska po 40, a Irska oko 25.000 Hrvata.
Hrvatska je kroz povijest bila zemlja iz koje se u velikim valovima odlazilo. Preko Atlantika se išlo uoči Prvog svjetskog rata, zatim između dvaju svjetskih ratova, pa ponovno nakon Drugog svjetskog rata. Od sredine šezdesetih naovamo raseljavalo se u Zapadnu Europu te Australiju, Novi Zeland i Kanadu. Razvijeni europski i prekooceanski krajevi ostali su privlačni Hrvatima i u devedesetima.
Demografski paradoks
Demograf Tado Jurić s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta upozorio je na demografski paradoks. Već smo spomenuli kako je iz Hrvatske, nakon ulaska u EU, a to je bilo prije osam godina, iselilo oko 370.000 Hrvata. U 46 godina postojanja Jugoslavije, prema Zapadu je otišlo oko 350.000 Hrvata.
Jurić je u Njemačkoj proveo i istraživanje “Percepcija iseljenika o Hrvatskoj” u kojem je otkrio goleme razlike između ranijih iseljeničkih valova koji su imali želju za povratkom te nedavnih emigracija koje zauvijek odbacuju rodni zavičaj.
“Prije su iseljeni Hrvati koristili svaku priliku da posjete domovinu. Danas mnoge, nažalost, više ne zanima vlastiti zavičaj. Prije je samo tri posto njih govorilo da će ostati zauvijek u Njemačkoj, a sada je takvih više od 45 posto. Nekad se htjelo vratiti 80 posto ekonomskih iseljenika, dok je sada riječ o samo 15 posto Hrvata koji žive u Njemačkoj“, upozorio je u svom radu Jurić.
Motivi za odlaskom su nepromijenjeni
Paradoksalno, raniji gastarbajteri u pravilu u Hrvatskoj nisu imali vlastitu nekretninu. Sadašnji je, u pravilu, imaju. Nekada je primarni cilj bio ostvariti nešto u rodnom kraju; podići kuću, kupiti traktor ili automobil. Sadašnje generacije napuštaju svu svoju imovinu da bi živjeli u skučenim sobama i stanovima.
Jurić je u svom drugom istraživanju "Gubimo li Hrvatsku" pokazao da nezaposlenosti ili nemogućnost pronalaska posla u struci nisu glavni motivi iseljavanja Hrvata u posljednje vrijeme. Iz zemlje ih tjeraju nepravda, nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija. Ti su faktori kod mladih ljudi puno jači nego privlačniji faktori života u inozemstvu.
Demograf Jurić smatra da bi do većeg povratka iseljenika teško moglo doći, jer su razlozi zbog kojih se ne žele vratiti desetljećima isti u odnosu na ono što ih je otjeralo iz Hrvatske. Nepravedno društvo, "zarobljena država", korupcija, nepotizam, klijentelizam i slabe institucije u nas su konstanta, pa je tako i konstantna želja Hrvata da žive u nekoj pravednijoj i uređenijoj zemlji. Za pravednost i urednost zemlje brinu se političari koje, opet paradoksalno, biraju građani, a kod nas i dalje sve djeluje nepravedno i neuredno.
