Tužan i ružan tjedan iza nas, tjedan svastika na poljudskom travnjaku, tjedan u kojem se pojavila određena korelacija između flimića Tine Katanić i Božidara Kalmete, tjedan u kojem je nebo iznad Hrvatske bilo vedro i plavo, a dolje je svejedno udarala oluja teških sranja. Tjedan u kojem je Slaven Bilić uzeo sto milijuna kuna, i vala, neka je, da je barem uzeo milijardu. Kome ovog puta dajemo mudre umnjake, a kome trule karijese, pročitajte u pregledu tjedna.
Zašto je bolje da izađemo iz prćije?
Tuga, jad i bijeda, to je ono što ovih dana čovjek osjeća, kada razmišlja o hrvatskom loptometanju. Tuga, jad i bijeda, pomiješani s jedno sto kilograma srama. Sam dragi Bog zna koliko sam volio moj Dinamo, klub koji više ne postoji. Zove se isto kao što se i prije zvao, ali ima nakaradno lice u koje već puno desetljeće odbijam pogledati. Sam dragi Bog zna koliko sam volio, i koliko još uvijek volim repku, nebo zna koliko sam puta skakao, koliko puta plakao zbog brojki na semaforu. A sada me sram, ali baš onako opako jako. Sram me što nogomet vode lokalni šerifi, tipične novopečene balkanske parajlije, glavonje odmetnute od građana, buzdovani neosjetljivi na opći dojam i mišljenje, rabijatni tipovi koji su se okružili spretnim odvjetnicima koji ih usmjeravaju u vožnji slaloma kroz ionako očajno napisane zakone. U normalnim državama takvi likovi vikendom vode zatvorske momčadi u utakmicama protiv čuvara i upravitelja. Kod nas vode saveze i klubove, i sram me zbog toga. Ali jednako me sram zbog narodnog pokreta otpora protiv te mafije, pokreta otpora koji je preko redovnog urlikanja tribina o spremnosti na dom konačno doputovao do svastike na poljudskom stadionu. Kažu da su nogometni stadioni zrcala društvene zbilje. E pa krasno, onda smo konačno doputovali do točke u kojoj na pesticidiranom travnjaku vidimo nakazni odraz vlastitih lica. Narodni pokret otpora protiv mafije? Naravno, za to sam svim srcem. Ali na ovaj način… Bože sačuvaj. Ako je ova svastika najbolje što možemo smisliti u borbi protiv vragova koji su stavili šapu na njihovu privatnu prćiju zvanu hrvatski nogomet, onda je gotovo s nama… onda bolje da svi izađemo iz te prćije, i neka im je, neka bude samo njihova. Punih dvadeset godina putujem bijelim svijetom, susrećem ljude i pričam im o toj dobroj maloj Hrvatskoj, ne nužno bogatoj, ali divnoj zemlji dragih ljudi, otvorena srca i zdrave duše. Takvu sam propovijed u posljednja dva desetljeća održao stotinama i stotinama Čileanaca, Nepalaca, Norvežana, Armenaca ili Panamaca. Samo se nadam da nitko od tih stotina i stotina ljudi nije ovih dana gledao televiziju, niti čitao novine. Sram me je, i svima skupa, čitavom savezu, upravama klubova, vođama pokreta otpora, svima dajem tri trula karijesa.
Zašto je Slaven Bilić zaslužio sto milijuna?
Slaven Bilić je novi glavni menadžer West Hama, i bravo momčino, svaka ti čast što ti je pošlo za rukom voditi čekićare. I naravno, svaka ti čast što ćeš u tri godine ladno prebrojati stotinjak milijuna kuna. Svaka ti čast zato što si pametan momak koji je nekako preplivao baruštinu zvanu domaći nogomet, što si na nacionalnoj klupi preživio sve te lešinare i uhljebe koji su te tapšali po ramenu, a najradije bi ti izvadili oči i utopili te u čaši vode. Svaka ti čast zato što si radio i rezultat, i ako sam i bio ljut na tebe zbog one nesretne izmjene koju si u zadnjoj minuti jednostavno morao odigrati protiv Turaka, i to sam ti već odavno zaboravio. Svaka ti čest jer nakon karantena nisi odlazio u folk diskoteke cupkati na hitove Sandre Afrike dopuštajući namontiranim očajnicama da u VIP ložama pred tobom šire noge, nego si radije prašio gitaru u hard rock bendu. Svaka ti čast, napravi rezultat, uzmi sto milijuna i ne vraćaj se više nikada u ovu baruštinu domaćeg nogometa, u kojoj se lešinari kote a svastike niču kao gljive poslije kiše. Evo ti jedan mudri umnjak, kada uguraš West Ham u prvih pet mjesta na ljestvici, dobit ćeš ih još dva. I'm forever blowing bubbles.
Koja je veza između Tine Katanić i Božidara Kalmete?
A kažu da su manekenke besramne individue, kažu da imaju đon obraze, da ne prežu ni od čega, i da spadaju u samo dno društva. Kako onda objasniti da jedan gnjusan filmić može uništiti život Tini Katanić, da može tu nesretnu curu strpati na sedative i u ludnicu, uslijed živčanog sloma, a jedan drugi filmić naziv 'Prometna renesansa Hrvatske' prođe lišo? Kako je moguće da Božidar Kalmeta preko Fimi medije naruči nepotreban, nikad prikazan filmić težak 600.000 kuna, da se o tome piše ravno dva dana, da se sve zaboravi, i da Kalmeta izjavi da, ako se krivnja dokaže, možda odstupi sa svih funkcija, ali s gradonačelničke neće nikada? Tko tu ima đon obraz, tko tu spada u samo dno društva? Kada će u Hrvatskoj postati praksa da se nakon napravljene svinjarije, ako obavljaš javni posao, za koji te mi plaćamo, kada će postati praksa da se nakon svinjarije pokriješ ušima i jednostavno se povučeš? Možda jednog lijepog dana… i tog dana na travnjacima valjda više neće nicati svastike. Filmskoj industriji u Hrvata idu tri trula karijesa.
Sve kolumne Hrvoja Šalkovića za Vijesti.hr pročitajte na OVOM LINKU!
