Stručnjaci su analizirali sadržaj toga izotopa u 57 uzoraka mišićnog tkiva četiri najveće zvijeri Gorskog kotara, 63 biljne vrste kojima se hrane tamošnje životinje i 30 uzoraka tla na tom području, te rezultate praćenja toka radioaktivnosti objavili u međunarodnom znanstvenom časopisu "Science of the Total Environment".
Među analiziranim predatorima Gorskog kotara bilo je 47 medvjeda, sedam vukova, dva čaglja i jedan ris. Najviše,153 Bekerela (Bq) cezija-137 pronađeno je u tkivu risa, potom 132 Bq u tkivu jednog smeđeg medvjeda, 22,2 Bq u tkivu vuka, te 2,48 Bq u tkivu čaglja.
Također, stručnjaci su analizirali 63 vrste raslinja i utvrdili da je najvažniji izvor radionuklida, odnosno elemenata iz kojih se razvija radioaktivnost, gljiva prosenjak s 562 Bq i borovnica s 228 Bq po kilogramu mase. Razina cezija-137 u jestivim dijelovima gljiva može biti sto puta veća nego u drveću, ističe istraživanje.
I konačno, stručnjaci su uzeli uzorke tla na 12 lokacija u kojem su zabilježili radioaktivnost između 19 i 346 Bq po kilogramu tla.
Posljedice Černobila
Stručnjake nije iznenadio nalaz jer su podaci o nakupljanju radionuklida u hrani i živim organizmima u Gorskom kotaru poznati od početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Zapravo, ta pojava zabilježena je širom Europe posljednjih tridesetak godina. Premda je najveća razina radioaktivnosti nađena u Gorskom kotaru četiri puta niža od dopuštene zakonske granice od 600 Bq po kilogramu tkiva, istraživači su napomenuli da ona može biti javnozdravstveni problem i da je zbog toga treba i dalje pratiti.
Fizičar s Instituta Ruđer Bošković Delko Barišić kaže da je riječ o radioaktivnosti koja je posljedica eksplozije atomskog reaktora u Černobilu i donekle atomskih proba Francuske u Alžiru iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Za posljednje, ističe, nema znanstvenih potvrda nego se radi o pretpostavkama budući se radioaktivnost povećava s kišom, osobito onom s primjesama pijeska.
Pored Gorskog kotara, najveća radioaktivnost te vrste u Hrvatskoj zabilježena je u dijelovima Slavonije, te na nekim otocima poput Lastova i Mljeta te poluotoka Pelješca.
Za razliku od autora teksta, Barišić kaže da mu nije poznato da je netko u Hrvatskoj zbog toga imao zdravstvenih posljedica, te smatra da je ta pojava zdravstveno neopasna.
"Kupate li se vi u moru i uživate i nije vas strah", pita Barišić i poentira odgovorom: "E, a u jednom kubičnom metru morske vode svakog trenutka raspadne se između 12 i 14 tisuća atoma kalija-40! Dakle, toliko je Bekerela u toj vodi!".
Naime, jedan Bekerel znači raspad jednog atoma u jednoj sekundi. Stupanj kontaminacije ovisi o jačini izvora radioaktivnosti i o vremenu izloženosti tijela. Taj stupanj ovisi o biokemijskim procesima i vremenu zadržavanja u tkivu, napominje Barišić.
Trajni strah od nuklearnih opasnosti - ljudi se boje onoga što ne poznaju
Radioaktivni cezij-137 zajedno sa stroncijem-90, predstavlja najveći izvor radioaktivnosti nastao nakon černobilske nesreće. Prije 30 godine černobilska katastrofa odnijela je najmanje 4056 života. Velike količine radioaktivne prašine su se proširile Europom, koju i danas potvrđuju istraživanja poput navedenog, u svim dijelovima ekosistema: tlu, bilju i tkivu životinja.
Uz nju, povijest nuklearnih nesreća posebno je obilježila ona u Windscaleu u Velikoj Britaniji 1957. kada su 33 osobe umrle od posljedica zračenja.
Pije pet godina svijet je potresla havarija nuklearke u Fukushimi kada je jedna osoba smrtno stradala od posljedica zračenja, a radijacija se proširila diljem svijeta.
Radioaktivne prijetnje ne dolaze samo iz nesreća s nuklearkama. U napuštenoj onkološkoj klinici u brazilskom gradu Goiâna 1987. sakupljači starog metala raspilili su postrojenje za teleterapiju i oštetili kapsulu s radioaktivnim cezijem. Fini plavi prah, koji se svjetlucao u mraku, neki su stanovnici nanosili na tijelo, osobito djeca, piše fizičar s Instituta za medicinska istraživanja Zdenko Franić. Zbog blizine cezija-137 kontaminirano je oko 250 osoba, 28 njih dobilo radijacijske opekline, a četvoro ih je umrlo.
Priče o nuklearkama naslanjaju se na globalno nasljeđe straha od atomskog rata koji je pritiskao svijet cijelu trećinu prošlog stoljeća. Te su prijetnje sada pale u sjenu, ali prijetnje prljavim bombama ponavljaju se često u javnosti. Najaktualnije prijetnje pripisuju se Islamskoj državi, a da nisu nerealne govore podaci Međunarodne agencije za atomsku energiju od prije dvije godine, prema kojima je zabilježeno 140 slučajeva nestanka ili neovlaštene uporabe nuklearnog i radioaktivnog materijala koji se može iskoristiti za izradu “prljavih bombi” tijekom 2013.
Objavljeno je i niz tekstova o tome kako je NATO bombardirajući Srbiju i BiH koristio streljivo s osiromašenim uranom, zbog čega su, navodno, neke bolesti kod NATO vojnika prozvane "balkanski sindromom".
U svakom slučaju, strah od nuklearnih opasnosti trajno je prisutan u javnosti. Fizičar s Instituta Ruđer Bošković Delko Barišić na to odgovara:
"Ja ih potpuno razumijem. Ljudi se boje onoga što ne poznaju. Moja bi baba u Dalmaciji rekla: 'Daj dite materi'".
Utjecaj percepcije: Laici teže prihvaćaju tehnološke katastrofe nego prirodne
Međutim, stručnjaci koji se bave percepcijom katastrofa upozoravaju da je stvar znatno kompliciranija. Percepcija tehnoloških rizika kod laika, kažu oni, bitno je drugačija od one koju imaju stručnjaci. Dok je stručnjaci kvantificiraju i izražavaju kroz, primjerice, godišnje stope smrtnosti kao jednodimenzionalni pokazatelj, stanovništvo pokazuje da život u rizičnoj okolini ima po njih i psihičke posljedice koje se ne smiju ignorirati.
Ljudi znatno teže prihvaćaju tehnološke katastrofe nego prirodne. One imaju dugotrajne efekte za život i zdravlje ljudi, i pored toga stvaraju jak osjećaj viktimizacije i predodžbu da takve tehnologije predstavljaju stalnu prijetnju. Također, one dovode do gubitka povjerenja u odgovorne i u njihov kredibilitet da spriječe nove nesreće, kaže u jednom tekstu iz devedesetih psihologinja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Dinka Čorkalo (danas Čorkalo - Biruški).
Među tehnološkim opasnostima veliki broj ispitanika smatra nuklearnu energiju posebno nesigurnom, osobito u svojoj blizini. Nuklearna energija procjenjuje se kod laika kao ekstremno nedobrovoljan rizik, kaže se u tome tekstu.
U jednom istraživanju laici su trebali ocijeniti što za njih znači "osobito katastrofična godina". Većina ih je odgovorila veću smrtnost 2-3 puta, no kad su ispitivači u to upleli nuklearnu energiju, opasnost od smrtnost laici su povećali za - 100 puta.
Profesorica Čorkalo u tekstu napominje da faktor okolišnog rizika u općoj populaciji ima veću važnost od ekonomske dobiti, koja se često u javnosti neopravdano izjednačava s pojmom napretka.
"Treba naučiti javnost da se suoči s okolišnim opasnostima. Odgovorno upravljanje rizicima uključuje i komunikaciju informacijama o njima i ona mora biti poštena i otvorena. Za to treba znati čuti glas javnosti", zaključuje psihologinja Čorkalo u tekstu.
Čini se da je to odgovor zbog čega je hrvatska kampanja zbrinjavanja radioaktivnog otpada, koja je u prvom dijelu ove godine bila intenzivna, zapala u teške probleme. Prema planu, Hrvatska do 2060. treba uspostaviti odlagalište radioaktivnog otpada, a potencijalna lokacija je vojarna Čerkezovac kod Dvora na Uni. Stanovnici Pounja su se snažno usprotivili toj ideji, i to ne samo iz Hrvatske nego i iz Bosne i Hercegovine. Vlast Bosne i Hercegovine službeno je upozorila Hrvatsku na povredu prava njezinih stanovnika.
