Osim udruge u Ceriću, postoje udruge proizvođača bijelog luka u Đakovu i Ljubitovici u Dalmaciji, a to je nedovoljno.
''Nas 11 proizvođača, najviše iz Cerića, ali i iz Mlake i Vinkovaca, pod češnjakom imamo četiri hektara i godišnje proizvedemo osam tona po hektaru ili ukupno 30-tak tona. Otprilike pola je za prodaju za potrošnju, a ostalo je za sjeme i dio je niža klasa.
Kada napravimo računicu dođemo do spoznaje da je prihod od hektara pod češnjakom kojega prodajemo po cijeni od 15 kuna kilogram isti kao od 36 hektara pod pšenicom i zbog toga obilazimo naša općinska stredišta i poljodjelcima govorimo o prednostima proizvodnje češnjaka.
Puno ručnog rada
Problem je u Hrvatskoj što ne postoji sortna lista, pa se snalazimo, sami proizvodimo sadni materijal i namjeravamo češnjak koji sadimo geografski zaštititi'', kaže Mara Zovko, predsjednica Udruge Češnjak i dodaje kako pri proizvodnji češnjaka ima puno fizičkog, ručnog rada jer tu nema okopavanja već se trava ručno plijevi.
''Godišnje ima šest mjeseci posla, po pola jutra, a to ima svako seosko domaćinstvo, može se zaraditi i godišnja plaća. Sami konstruiramo pomagala u radu jer su strojevi skupi za nas, ali kada bi proizvođači bili udruženi, kada bi ih bilo više i dobro organizirani, isplatilo bi se zajednički kupiti stroj koji olakšava posao, ali samo na većim površinama'', kaže Mara Zovko.
