Prije pet godina, bio sam jedan od nekoliko desetaka tisuća nesretnika koji su prisustvovali grozomornom povratničkom nastupu Sex Pistolsa na Exit festivalu u Novom Sadu.
Johnny Rotten i ekipa zvučali su toliko bezvoljno i bezidejno da se činilo kako „God Save The Queen“ i „Anarchy in the UK“ izvodi neki trećerazredni tribute bend.
Prvi susret s tinejdžerskim mi idolima prekinuo sam nakon samo 40 minuta, iskreno šokiran klaunom u kojeg se pretvorio jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih autora u povijesti glazbe.
U srijedu u Tvornici, sasvim drugačija slika. Lydon, kako se naziva kada predvodi PiL, bio je odjeven u nešto nalik zatvorskim uniformama braće Dalton iz neke stare epizode „Taličnog Toma“, i dalje se neprestano kreveljio, ali aktualna postava benda koji je stvorio post-punk zvučala je moćno, uzbudljivo te, čak i u najstarijim pjesmama, potpuno originalno i gotovo avangardno.
Ritam-sekcije, utemeljene u funku i (povremeno čak i) discu, ne bi se posramili ni George Clinton ili James Brown, gitarist Lu Edmonds dostojno je zamijenio originalnog virtuoza i okorjelog junkieja Keitha Levenea, a preko njegovih jazzerski slobodnih solaža i akorda lebdio je Lydonov atonalni, na trenutke gotovo i izvanzemaljski urlik.
(FOTO: Goran Jakus/PIXSELL)
Što se set-liste tiče, i njemu je odavno jasno da je PiL imao podjednako uspona i padova, zbog čega je na svom premijernom zagrebačkom nastupu većinom izvodio najuspješnije pjesme, kako u komercijalnom („This Is Not A Love Song“, „Rise“), tako i u artističkom smislu („Albatross“, „Swan Lake“ i „Memories“ skinute s mitskog albuma „Metal Box“).
Nove stvari, pogotovo izvrsna „One Drop“, potvrdile su da PiL za razliku od Pistolsa još uvijek ima nešto za reći, baš kao i sam Lydon/Rotten, glazbenik kojeg, usprkos svim „uzmi novce i bježi“ turnejama i nastupima u reality showovima, još uvijek možemo smatrati istinskim genijem alternativnog rocka.