Dva muškarca koji stoje na planini lubanja bizona poznata je kao simbol lova tijekom kolonizacije SAD-a. Uznemirujuća fotografija iz 19. stoljeća, međutim, krije jednu još zlokobniju priču.
Ove lubanje, naime, nisu samo posljedica pretjeranog izlova bizona u SAD-u, a ovi ljudi na fotografiji nisu lovci, piše BBC.
Stručnjaci kažu da su lubanje bizona dokaz organizirane, pažljivo proračunate kampanje za istrebljenje ovih životinja, sve s ciljem da se američke domorodce liši njihovog vitalnog resursa i potjera u rezervate gdje ih mogu kontrolirati novopridošli doseljenici.
"Ova slika je primjer kolonijalnog slavljenja uništenja", kaže Tasha Hubbard, izvanredna profesorica na Fakultetu zavičajnih studija na Sveučilištu Alberta u Kanadi, koja istrebljenje bizona opisuje kao "strateški" dio kolonijalne ekspanzije, kroćenje Zapada i pripitomljavanje divljeg prostora koji je potreban za širenje naselja".
Kolonijalni masovni pokolj bizona zadao je, naime, trajan udarac plemenima koja su se oslanjala na ove životinje za prehranu. Studija je pokazala da su ta plemena uslijed strašnog pomora bizona pretrpjela veću smrtnost djece od naroda koji se nisu oslanjali na bizone te da ih je istrebljenje bizona usmjerilo u život kakav njihovi potomci vode do danas.
Bizoni su Indijancima bili izvor mesa, kože za skloništa i odjeću, a kosti su koristili kao alat. "Ukloniti tu ključnu vrstu značilo je izgladnjivati domorodačke narode: oslabiti nas kako bi nas kontrolirali i uklonili s naših teritorija", rekla je Hubbard.
Prema procjenama, Indijanci su lovili manje od 100.000 bizona godišnje, što ranih 1800-ih jedva da je imalo utjecaj na tadašnju populaciju od 30 do 60 milijuna bizona.
Do 1. siječnja 1889. u SAD-u je preostalo svega 456 bizona čiste pasmine, a 256 ih je bilo u zatočeništvu u Nacionalnom parku Yellowstone i nekolicini drugih rezervata. Razlozi masovnog pokolja bizona su brojni.
Što jeziva fotografija stvarno prikazuje?
Zbog izgradnje tri željezničke pruge kroz najnaseljenija područja bizona, porasla je potražnja za njihovom kožom i mesom. Povrh toga, moderne puške olakšale su ubijanje ovih životinja, a nije bilo zaštitnih mjera koje bi obuzdale lov.
Kada je Transkontinentalna željeznica dovršena 1869., ubijanje bizona se ubrzalo. Godine 1871. kožara u Pennsylvaniji razvila je metodu pretvaranja kože bizona u komercijalnu kožu. Rojevi lovaca na kožu ubijali su stada središnjih ravnica "šokantnom brzinom".
Tako je poznata zloglasna slika lubanja bizona snimljena u Michigan Carbon Works, rafineriji koja prerađuje kosti bizona u drveni ugljen koji je industrija šećera koristila za filtriranje i pročišćavanje šećera. Kosti su korištene i kao ljepilo te gnojivo.
"Ova fotografija bilježi izuzetno uspješan posao koji je izgrađen na otpadu koji je stvorila američka zapadna ekspanzija i njezina popratna rasna logika inferiornosti američkih domorodaca", kaže Bethany Hughes, pripadnica Choctaw nacije iz Oklahome i docentica na Sveučilištu Odsjek za indijanske studije Michigana. dodajući da kolonijalizam i kapitalizam putuju zajedno.
'Ubijte svakog bizona kojeg možete!'
"Ova fotografija nije samo podsjetnik na štete kolonijalne prošlosti. To je optužnica protiv komercijalnih potrošačkih praksi koje zamagljuju materijalne i etičke uvjete koji čine luksuz poput rafiniranog šećera lako dostupnim i naizgled benignim", rekla je Huges.
Ubijanje bizona također je bilo dio vojnih kampanja koje su uskraćivanje resursa koristile kao taktički potez.
Dobro je dokumentirano da su dužnosnici zapadne vojske slali vojnike da ubijaju bizone kako bi iscrpili indijanske resurse tijekom kolonizacije SAD-a.
Analiza povjesničara Roberta Woostera u knjizi "Vojska i američka politika prema Indijancima" priznaje da je general Phillip Sheridan, vojni časnik odgovoran za strategiju "totalnog rata" protiv plemena Južnih ravnica, "prepoznao da bi eliminacija bizona mogla biti najbolji način da se Indijance prisili na promjene njihovih nomadskih navika".
Postoji čak i snimka Sheridana kako zakonodavcima, koji su pokušavali donijeti zakone o zaštiti sve manjih stada bizona, govori: "(Lovci) uništavaju zalihe Indijanaca. A dobro je poznata činjenica da je vojska koja izgubi svoju bazu opskrbe stavljena u veliku nepovoljnu poziciju… za trajni mir, neka ubijaju, deru i prodaju dok se bizoni ne istrijebe."
Sheridan je u pismu kolegi generalu 1868. godine napisao: "Najbolji način za vladu je da (plemena) osiromaši uništenjem njihove stoke, a zatim ih naseli na zemlji koja im je dodijeljena."
Još jedan vojni dužnosnik – potpukovnik Dodge – rekao je lovcu: "Ubijte svakog bizona kojeg možete! Svaki mrtav bizon je Indijanac koji je otišao."
Indijanska plemena znala su što se događa. Satanta, poglavica plemena Kiowas u Velikim ravnicama, priznao je da je "uništiti bizona značilo uništiti Indijanca" - kako se Billy Dixon, lovac na bizone i graničar iz Teksasa, prisjetio u svojoj autobiografiji: "General Phillip Sheridan, kako bi pokorio i osvojio ravničarska plemena za sva vremena, poticao je i prakticirao upravo ono čega se Satanta bojao da bi se moglo dogoditi".
Lišavanje američkih domorodaca bizona značilo je da su bili prisiljeni preseliti u nove rezervate koje je zapadna vojska uspostavila za njih, kako bi uzgajali hranu za preživljavanje.
Taktika vojske je upalila: članovi plemena Kiowa kasnije su otjerani u rezervat u Oklahomi.
Unutar jedne generacije, prosječna visina američkih domorodaca pala je za više od 2,5 centimetra. Do početka 20. stoljeća smrtnost djece bila je 16posto viša, a prihod po stanovniku među nacijama bizona ostao je 25 posto niži u usporedbi s nacijama koje nisu bile toliko ovisne o bizonima.
Mali pomaci u oporavku populacije bizona
Tijekom godina se, međutim, povela rasprava o ubijanju: kako su lovci uspjeli ubiti 30 do 60 milijuna životinja?
Ovo pitanje postavila je studija iz 2018. koja je kao odgovor ponudila epidemiju u to vrijeme: antraks u Nebraski i teksaška krpeljna groznica u Montani bile bi dovoljno smrtonosme da istrijebe desetke milijuna životinja, bio je zaključak te studije.
Neovisno o uzroku, populacija bizona nikad se nije u potpunosti oporavila i vrsta se još uvijek vodi kao gotovo ugrožena.
Posljednjih godina uloženi su napori da se bizoni vrate u Velike ravnice, između ostalog i zato jer su nevjerojatno važni za ekosustav prerija. U Zakonu o smanjenju inflacije američke vlade iz 2023. obećano je 25 milijuna dolara za obnovu populacije bizona diljem SAD-a, a manji napori već su u tijeku: 1000 bizona uzgojenih u rezervatima koji pripadaju neprofitnoj organizaciji za zaštitu prirode The Nature Conservancy vraćeno je na pašnjake svojih predaka. Projekt obnove u Montani ima za cilj vratiti 5000 bizona u prerije, a plemena su vratila 250 bizona na svoju zemlju u partnerstvu s Nacionalnom federacijom za divlje životinje.
Poruka koja ima težinu i danas
Upečatljiva slika lubanja bizona, kaže Hughes, nosi poruku koja omogućuje promatraču da osjeća tugu zbog prošlosti, ali ga ne prisiljava da se suoči s "načinima na koje kolonijalni i kapitalistički sustavi nastavljaju negativno oblikovati naš okoliš i naše živote".
“Više od toga, ova fotografija ukazuje na načine na koje su potrošači proizvoda motor koji pokreće kolonijalni stroj. Ako dehumanizirate drugu osobu ili objektivizirate živo biće kao 'prirodni resurs', otkrili ste vlastiti nedostatak ljudskosti i nerazumijevanje što znači živjeti u odnosu sa svijetom oko sebe", kaže Hughes. "Ovo je važna poruka koju treba podijeliti s javnošću jer je ovo tekući problem, a ne povijesni", zaključuje.
POGLEDAJTE VIDEO: Umjesto dronova na granicama, lipicanci? Ministar Dabro nam otkrio kada bi se konjica mogla vratiti u policiju
