Volonteri čakovečke udruge za zaštitu životinja Prijatelji životinja i prirode poslali su Ministarstvu poljoprivrede pismo i fotografije izmučenih pasa držanih na lancu.
Traže da u Ministarstvu razmisle o mogućnosti da se u Zakon o zaštiti životinja uvrsti odredba o zabrani držanja pasa na lancima.
Stravične prizore na koje nailaze volonteri posvjedočili su pričama o četiri psa: Flokiju iz okolice Čakovca, Žući iz Daruvara, Medi iz Zagreba, a Lesiju iz jednog sela nedaleko Daruvara. Njihove su priče gotovo iste - nekada su svojim gazdama bili vjerni prijatelji, a onda su im dosadili, pa su ih vezali na lanac i zaboravili.
Medu nisu uspjeli spasiti
Medo je u zagrebačkim Šestinama bio zatvoren u dvorište kuće u kojoj je živjela oveća obitelj. Nije imao kućicu, spavao je kraj staroga štaglja, a nakon što su susjedi koji su ga hranili otišli na put, hranio se zelenim jabukama s obližnjeg stabla. Bez krova nad glavom, s vodom od kišnice, bez hrane živio je on tako mjesecima.
Smrt nije dolazila jer bi mu ponekad netko iz samilosti bacio koricu kruha preko ograde. A onda su susjedi otputovali i on je ostao sam, bez mogućnosti da se spasi s lanca, bez mogućnosti da ode negdje i sam potraži hranu. Kad je već gotovo sasvim onemoćao, primijetio ga je jedan susjed koji je pozvao volontere zagrebačkih udruga koji su došli po njega. Nažalost, ni uz najbolju njegu i višemjesečnu borbu njegov život volonteri nisu uspjeli spasiti. Bio je prepun glista, kost i koža, potpuno onemoćao.
Floki iz Čakovca je trebao izrasti u velikog njemačkog ptičara, ali nije. Ostao je na kratkim rahitičnim nožicama, karikatura od psa jer je cijelo svoje djetinjstvo proveo na lancu, više gladan i žedan nego sit. Volonteri su ga pronašli slučajno kad su u obližnjem voćnjaku brali šljive. Nije čak bio niti vezan na lancu, već na hrđavoj žici koja se duboko usjekla u njegov vrat. Težio je tek devet kila, a imao je na stotine krpelja po sebi. Njegov život uspjeli su spasiti dugotrajnom terapijom, ali Floki i danas kopa zemlju u potrazi za crvima jer je to bila jedina hrana koju je mogao pronaći na svojih metar i pol hrđave žice.
Lanc mu se urezao u vrat
Lesiju je umro skrbnik, a rodbina ga nije htjela, pa su ga ostavili samog i zavezanog na lancu uz trošnu kućicu da skapava od gladi i žeđi. On je imao sreće, mnogi nisu. Pronađen je, operiran i spašen.
Žućo je pretrpio strašne bolove. I on je ostavljen vezan za lanac koji mu je potpuno urastao u vrat. Samo zato jer je to dozvoljeno.
Volonteri ističu da na stravične prizore s izmučenim psima čiji je život osuđen na par metara lanca susreću gotovo svaki tjedan. Mole nadležne u Ministarstvu poljoprivrede da učine sve što je u njihovoj moći kako takvi prizori više ne bili dio hrvatske stvarnosti.
